Rižina polja i zalasci sunca djeluju kao bajka, ali iza romantične ambalaže kriju se teški rad i neofeudalni dugovi modernog kapitalizma
Seljačka utopija jedna je od učestalih fantazija modernog japija, shrvanog teretom dnevnog stresa – nagnut za uredskim kompjutorom i neugodno rashlađenom pizzom prekrivenom genetski modificiranim rajčicama, pažljivo grabeći komade da ne zafleka svoje skupo odijelo, on mašta o bijegu u drukčiji, samoodrživi svijet bez urbanog stresa, kredita, rokova, šefova i nezdrave hrane.
Ali kao što primjećuje jedan od protagonista dokumentarca 'Seljačka utopija', on nikada ne bi uistinu izišao iz svog ugodno klimatiziranog ureda pa iz sanjarenja iskoračio u stvarni svijet koji idealizira u trenucima osobnih kriza, ali ujedno i svijet koji je daleko od ideala zena. Usto, riječ je o svijetu čiji opstanak diktiraju upravo oni, ljudi u odijelima iz spomenutih ureda u kojima se određuju cijene, uvjeti i zajmovi te u konačnici i način života te standard prosječnog seljaka. Kako kod nas, tako i u Tajlandu, kao što to pokazuje redatelj Uruphong Raksasad, na jedinstven, autorski način.
Njegov meditativni dokumentarac 'Seljačka utopija' ne idealizira težak život, ali ne može pobjeći od romantike, sadržane u samom naslovu, ali i svakom kadru seoske idile, zbog čega film, vizualno i tempom, na trenutke sliči modernim tajlandskim dramama, uronivši u atmosferu ruralnog spokoja viđenog u klasicima jednog Apichatponga Weerasethakula
Priča je ovo o globalnom kapitalizmu, tj. sve popularnijem terminu 'neofeudalizam', o teškom životu seljaka koji jedva preživljavaju krpajući rate za kredit bankama, ali i o bivšim junacima asfalta, poput umirovljenog učitelja koji se pod stare dane odlučio pozabaviti uzgojem organske hrane, shvativši u hodu da je u zamku supermarketa s razlogom tako lako upasti.
Smješten u kontekst gospodarstva i dnevne politike, bankarskih spletki i krize demokracije, 'Seljačka utopija' sav taj kaos modernog društva potiskuje u većini svoje dvosatne minutaže, dajući primat cvrčcima, bivolima i rižinim poljima okupanih svjetlošću sunca u zalasku, baš kao skinutih s razglednice. Srećom, slika nije jednodimenzionalna, jer iako znoj i žuljevi nisu poželjni u utopiji, svejedno su našli svoj prostor. Makar i kao sporedni likovi.