Na aktualnoj turneji Gotan Project predstavlja svoj posljednji album Tango 3.0, a tijekom telefonskog razgovora Eduardo Makaroff komentirao je zašto im zvuk tanga i dalje predstavlja neiscrpnu glazbeno-scensku temu.

Vaša aktualna turneja, koja vas dovodi u Zagreb, vezana je prije svega uz vaš novi album 'Tango 3.0'?

Upravo tako. Na koncertu sviramo, naravno, i neke starije pjesme, koja naša publika sigurno i očekuje. No većina koncerta, ovisno o konfiguraciji dvorane, posvećena je novom albumu, kao i nekim novim, još neobjavljenim stvarima, koje nisu ušle na album te koje možda i nisu plesne.

Za grupu koja provodi toliko vremena na turneji, sjećate li se možda svojih prijašnjih koncerata u Hrvatskoj, u Zagrebu i u Splitu?

Ponekad mi se sjećanja miješaju, ali ne u ovom slučaju. Sjećam se posebice koncerta u Splitu zbog blizine mora, palače te veoma dobre reakcije publike.

S Gotan Projectom, na svu sreću, imamo mogućnost raditi eksperimentalnu glazbu, ali ne u smislu u kojem se to radi u ozbiljnoj glazbi, jer smo mi prije svega popularni glazbenici koji rade plesnu glazbu. Ali počeli smo upravo kroz eksperiment stvarati glazbu koja dotad nije postojala. Može se čak i reći da smo stvorili novi stil koji se često naziva tango electronico. Htjeli smo jednostavno upriličiti susrest tanga s novim tehnologijama. Počeli smo veoma polako. Prvo smo napravili jednu pjesmu, pa drugu, a tek dvije godine nakon napravili smo album La revancha del tango koji je imao odličan odjek kod publike. Za drugi album Lunatico imali smo isti pristup, jer tango je neiscrpna tema.

Zajednički nazivnik za treći album, Tango 3.0 zapravo je isti kao i za protekla dva. Ovaj put smo upriličili susret tanga s drugim i novim glazbenim žanrovima, kao što su jazz, blues, kolumbijski stil cumbia, country, što je bio uspjeli glazbeni susret koji je i nas same iznenadio. U prvoj skladbi na novom albumu Tango Square, čuje se riff tango-blues, koji je pravi hommage New Orleansu.

Poznati ste i po suradnjama. No lista suradnika na novom albumu nije samo glazbena?

Da. Tu su prije svega naši znani suradnici, Nini Flores koji svira bandoneon, Gustavo Beytelmann na klaviru te kao autor aranžmana, Cristina Vilallonga na vokalima. Pozvali smo i velikog argentinskog pjevača Daniela Melinga te najpoznatijeg sportskog komentatora Argentine Victora Huga Moralesa koji je posudio svoj glas (komentirajući slavni gol Maradone na Svjetskom prvenstvu 1986) na pjesmi Gloria.

Koga ćemo od vaših brojnih suradnika uspjeti i vidjeti na sceni?

Preko projekcija mnogi naši suradnici, ako ne realno, onda barem virtualno sudjeluju na koncertu. Mi radimo audio-vizualni spektakl s pravom mizanscenom. A na samoj sceni bit će nas sedmoro, klavir, bandoneon, violina, truba plus tri člana benda.

Mi smo osobno jako zadovoljni što imamo prepoznatljiv zvuk. Naime, nas je troje istih kompozitora-izvođača od samih početaka benda. Taj zvuk nastojimo evoluirati, suprotstaviti ga s drugim i drukčijim glazbenim stilovima te ne smatramo da smo sputani glazbenim temama koje istražujemo. Jedini mogući problem instantne prepoznatljivosti jest to što se naš zvuk često kopira te smo čak i dobili nekoliko sporova za plagijat.

Kakve su dosad reakcije publike na novi album, standardno plesno-zabavne ili...?

Publika, naravno, najčešće pleše. Mene čudi kako ljudi dobro reagiraju na novosti, na jednu pjesmu koja atmosferom podsjeća na filmove Davida Lyncha te na argentinski film noir te na još jednu pjesmu (Rayuela) u kojoj argentinski književnik Julio Cortázar čita ulomke iz vlastitih djela. Postoji tu jedna zanimljiva veza. Naime, naš studio u Parizu nalazi se u istoj zgradi u kojoj je Cortázar živio u Parizu, a ja sam još kao dijete u Buenos Airesu slušao ploče na kojima on čita svoja djela.