Prvim dvama albumima, osobito Madonnom, ovi teksaški majstori su pokazali da noise ne mora biti hermetičan, probojnim trećim Source Tags and Codes posolili zvučnu sliku space rockom, a na neopravdano podcijenjenom Worlds Apart u indie rock na velika vrata uveli Beatlese, Led Zeppelin i Pink Floyd. Negdje u to vrijeme vidjeli smo ih i u zagrebačkom Pauku. Ondje su, unatoč vidljivim razmiricama unutar benda koje će nešto kasnije dovesti i do temeljitog pročišćenja postave, pred tisuću ljudi odsvirali korektan koncert koji ovom sinoćnjem ipak nije bio ni do koljena.

Razlozi za to su brojni: prije svega, teksaški bukači su na turneji na kojoj slave 20. obljetnicu postojanja, a ujedno i promoviraju svoj deveti album IX, zrelo djelo koje ih vraća na pravi put nakon niza nepotrebno samozadovoljnih eksperimenata iz prošlog desetljeća. Unatoč novopronađenom zenu, u Tvornici kulture uspjeli su okupiti tek dvjestotinjak ljudi pa je koncert premješten u Mali pogon, što će se s aspekta intimnosti ispostaviti kao genijalna stvar.

Već prve sekunde Will You Smile Again For Me protutnjale su kao brzi vlak i počistile solidan dojam uvodnog nastupa domaćih garage noisera Brut. Nakon dvije minute mljevenja, kreativni dvojac benda Conrad Keely i Jason Reece zaustavili su pjesmu kako bi se požalili da ništa ne čuju iz monitora. Dvadesetak sekundi stanke iskoristili su za ekspresnu tonsku probu, a potom nastavili točno tamo gdje su stali pokazujući vrhunsku profesionalnost koja balansira nevjerojatnu energiju i hektolitre znoja ostavljene na pozornici. Višestruko ubrzane verzije Mistakes and Regrets te Another Morning Stoner odavale su dojam kao da je bend na nekom koktelu psihodeličnih opijata pa nije bilo čudno što su ubrzo zatražili da se potpuno priguši rasvjeta.

Atmosferu organiziranog kaosa usporedio bih s onom na koncertima Stoogesa posljednjih godina: vrhunski znalci svirački razvaljuju, ali i dječački divljaju na bini ne libeći se direktnog kontakta s publikom. Štoviše, za vrijeme žestoke Caterwaul, Reece defilira među publikom cijedeći znoj sa sebe dok tokom brutalne izvedbe Richter Scale Madness, baš kao Stoogesi kad sviraju Real Cool Time, na pozornicu puštaju desetine razdraganih fanatika. Pritom jedan mali mrav u kutu stejdža cijelo vrijeme štima desetak gitara koje Keely i Reece izmjenjuju kao Ivanišević rekete dok basist Autry Fulbright s električnom afro frizurom i eksplozivni bubnjar Jamie Miller precizno drže zid iz stvari u stvar.

Klimaks koncerta povratak je na početak karijere triptihom A Perfect Teenhood – Richter Scale Madness – Totally Natural, nakon koje i onaj pomoćni gitarist i štimatelj diže ruke, jer je koncentracija znoja i energije  prevelika. Nekome 75 minuta svirke možda izgleda malo, ali ovakav adrenalinski koktel uistinu rijetko viđamo u Zagrebu, i zato je šteta zbog slabe posjećenosti višestruko veća, jer za ovoliko intiman i spaljen koncert fanovi Trail of Deada iz ostatka svijeta platili bi suhim zlatom. Ako nastavi ovako, dočekat će ovaj bend i trideseti rođendan, ne sumnjamo.