Quentin Tarantino zasluženo je jedan od najcjenjenijih redatelja današnjice jer svoje filmove ne gradi kao 'proizvode', već umjetnička djela gdje su snažna priča i likovi osnovni sastojak, umjesto samo besmislenih specijalnih efekata. Naravno, mišljenja oko njegovih uradaka često su podijeljena, ali čak i kod najslabijih ostvarenja Tarantino će pokazati da može izvući najbolje iz glumaca i napraviti s njima sjajne sekvence koje ćemo dugo pamtiti. Dobar primjer je glumac filmova B-kategorije Michael Madsen kojega je Tarantino uspješno pretvorio u snažne karizmatične likove u 'Reservoir dogs' i 'Kill Bill'. Nije iznenađujuće iščekivanje njegova novog filma 'Odbjegli Django' kada znamo što Tarantino može ponuditi, ali pitanje je zapravo doseže li one razine kvalitete koje je sam postavio prijašnjim uspjesima.

'Odbjegli Django' zanimljiv je i svakako dobar film, ali nažalost ne predstavlja Tarantinovo najbolje izdanje. Osnovni problem je trajanje od skoro tri sata koje je teško opravdati. Naime, u usporedbi s Tarantinovim prijašnjim podvizima

'Django' sadrži znatno manje zanimljivih likova i u osnovi prilično jednostavnu priču. Posljedica toga su brojne sekvence koje postojećim likovima ne pružaju neku dublju dimenziju, već djeluju nepotrebno i u konačnici su zapravo dosadne. Šteta, jer su likovi i glumci uistinu sjajni. Tarantino nije izgubio sposobnost krojenja vrhunskih scena koje gledatelja potpuno užive u situaciju, ali koliko god ih ovdje ima pamtljivih i dobrih, toliko ih ima i zanemarivih. Drugi veći problem je žanrovska nedosljednost. Drugim riječima, 'Odbjegli Django' u prvoj polovici uspješno stvara ugođaj špageti vesterna, da bi se naglo pretvorio u spoj spore drame i trilera sve do samoga kraja, što zbog već spomenutih nepotrebnih scena razbija dinamiku filma. Jasna je Tarantinova ideja da motivacije likova pojača kroz brojne dijaloge kako bi završnica bila što efektnija, česti nedostatak drugih modernih filmova, ali ta se pozitivna odlika ovdje često pretvara u dosadu. Nabrajanje nedostataka daje naslutiti kako se 'Odbjegli Django' ne isplati pogledati, ali to je daleko od istine. Jamie Foxx, Leonardo DiCaprio, Christoph Waltz i Samuel Jackson pokazuju sve svoje glumačke sposobnosti i užitak ih je promatrati posve uživljene u svoje likove, a između spore sredine filma postoje početak i kraj ispunjeni brojnim nezaboravnim sekvencama. Mnogi su posve popljuvali ovaj film zbog i ovdje navedenih nedostataka, ali teško je zanemariti nastojanje da se preko ovoga medija ispriča priča bez pomoći vizualnih trikova koji obično samo maskiraju ostale nedostatke. Tarantino i dalje gradi vizualni doživljaj kako bi potpomognuo priči, a ne 'pokrpao njene rupe'. Možda konačni rezultat nije briljantan, ali i ono malo što Tarantino pruži ostat će u sjećanju više nego neki cjelokupni holivudski hitovi.

Zaključno, 'Odbjegli Django' nije Tarantinov najbolji uradak i svakako nije najzabavniji zbog nepotrebno dugog trajanja, ali bez obzira na nedostatke gledatelju uspješno pruža brojne sjajne trenutke s vrhunskim glumcima, pitanje je jedino ima li gledatelj strpljenja. Postojećim ljubiteljima Tarantina trenuci dosade ne bi trebali predstavljati problem kako bi došli do 'sočnih' scena, ali će se i oni uz ostale vjerojatno radije prisjetiti njegovih ranijih uradaka.