Chuck je otišao u mirovinu, ali zato je s nama njegov rođak Rico. Randy i Bob su i dalje tu. Naša aktualna trilogija Shadowland bavi se smrću, pa seksom, pa rođenjem, dakle život naopako.' Ovako nam je, nakon uvodne Rabbit Habit, večer najavio 'Randy', frontmen Residentsa kojega prepoznajemo po glasu nalik gnjevnom američkom poljoprivredniku, ujedno jedini za kojega možemo biti sasvim sigurni da pripada jezgri ove fluktuirajuće i jedinstvene kulturne pojave.

The Residents, kao što vjerojatno znate, već preko 40 godina nastupaju pod različitim maskama te nitko sa sigurnošću ne zna njihov identitet. Nisu ga otkrili ni u nedavnom dokumentarcu Theory of Obscurity, prikazanom upravo u Močvari prije tjedan dana. Potvrđeno je tek ono što već ranije znamo – da ovaj kolektiv, obožavan od sljedbenika poput Primusa ili kreatora 'South Parka', Matta Groeninga, čine post-hippie osobenjaci podrijetlom iz zabiti američkog Juga, koji godinama pomiču granice eksperimentalnog umjetničkog izražavanja, sprdajući se s nasljeđem američke kulture i načina života, katkad i preko granica razumijevanja prosječnih konzumenata pop kulture. U tom procesu ne libe se tehnoloških inovacija – prvi su bend koji je devedesetih objavio glazbeni CD-ROM dok danas mudro koriste vizuale, elemente suvremenog plesa i cirkusku mimiku, spajajući sve to u perfektno uvježbani show s pomno odabranom set-listom koja obuhvaća glazbu s desetak od njihovih osamdesetak albuma.

Jedini antiklimaks koji možete doživjeti na ovom koncertu, zapravo, sam je početak. Nakon što se pošteno oznojite čekajući da bend počne, pritom gledajući u ogromno oko koje služi kao projekcijsko platno i vrlo pomno dekoriranu pozornicu, iz zvučnika se oglasi potmula ritam mašina, smiješna metalizirana gitara i 'Randyjev' spaljeni glas. No takva, uvjetno rečeno, traljava i apsurdna zvučna slika već nakon nekoliko sekundi 'sjedne', kad se sjetite – pa da, to tako i treba biti, to su Residentsi. Sve dalje predstavlja hipnotičko usisavanje u blesavi nihilizam koji šeće od opskurnih priča o opskurnim ljudima (triptih Herman, The Human Mole/Harry the Head/Benny), preko hitova poput Freak Show ili Constantinople, do kolaža Ship of Fools.

Zanimljiv intermezzo pružaju filmići koji se vrte nakon svake treće pjesme, a kroz koje direktnim, katkad i poganim jezikom, progovaraju pripadnici različitih zanimanja s maskama nalik reptilima, identičnima onoj kakvu nosi 'Randy'. Obraćaju nam se tako mesar, seksualno pohlepna žena, smetlar, ronilac i programer, svaki sa svojom sočnom životnom pričom, dok ih 'Randy' opsjeda dodirujući, mazeći i stišćući kuglu na kojoj se filmovi projiciraju. Unatoč blesavosti prizora, publika u prednjim redovima poštuje zamolbu benda da se koncert prati u tišini i bez fotografiranja profesionalnom opremom dok žamor uobičajeno dopire iz stražnjih dijelova nakrcanog kluba.

Sve to skupa nekome može izgledati starinski i besmisleno, a činjenica da je potpisnik teksta sa svojih 38 godina bio među mlađima u klubu sugerira da je ekipa došla na koncert uglavnom iz nostalgičnih razloga. No ima i to svojih prednosti – sinoćnji subjektivni dojam bio je sličan onome kao kad nakon bezbroj godina izvučete prastaru knjigu ili fotoalbum, pa se prisjetite kako mladi i ludi ste bili. Ipak, utješno je to što ni tada, a ni sada, Residents ne pristaju na kompromise i ne razmišljaju koliko su bitni i kako se vrijeme, glazba i umjetnost mijenja. Njih, jednostavno, nije briga za te stvari. I zato navijamo da tu svoju mistiku zadrže do kraja te da ne saznamo tko su čak ni kad umru. Barem ih nitko neće oplakivati na Facebooku.