The Roots su u jednoipolsatnom koncertu potvrdili zašto ih je magazin Rolling Stone uvrstio među dvadeset must see bendova uživo. Iako su samo nominalno hip hoperi, Rootsi su prije svega vrhunski glazbenici koji imaju širok dijapazon onoga što slušaju i što u konačnici osjeti u njihovoj svirci. Premda je Black Thoughtovo repanje uvijek u prvom planu, u pozadini se u pravilu nalaze jazz i funk dionice bilo na klavijaturama ili basu koje možete čuti i da ste nagluhi, a od ?uestlovog bubnjanja imate neprestane vibracije u prsima.

Koketiranje sa stilovima, pretakanje jedne stvari u drugu bez sekunde pauze u zvučnoj slici kakvu biste pomislili da je moguće postići samo na studijskoj snimci kao krajnji rezultat daje kemijsku reakciju zbog koje vam donji dio vilice od šoka može minutama stajati obješen. U njihove pjesme na set listi našlo se tako mjesta i za obrade Jungle Boogie (Kool & The Gang), Handclaping song (The Mettersa), ali i Paul Revere Beastie Boysa,

Upravo tom pjesmom, koja je ujedno bila posveta nedavno preminulom Adamu 'MCA' Yauchu, ali i kumu Go-Goa Chucku Brownu, otvorili su koncert. Vješto se poigravajući stilovima, u kojima je improvizaciji prepušten tek jedan minimalni segment,  šestorka iz Philadelphije uspjela je oko petnaest tisuća ljudi cijelo vrijeme držati desetak centimetara iznad zemlje.

I kad pomislite da će se situacija barem na minutu primiriti jer su odlučili odsvirati You Got Me u jazzy varijanti u kojoj Erykah Badu glumi gitarist Kirk Douglas, uslijedi desetominutni kolaž Sweet Child of Mine (Guns 'n' Roses), Bad to the Bone (The Destroyers) i kratka dionica Who do you love Boa Diddleyja.

Cijelo vrijeme, naravno, Black Thought ima nešto reći, ali za razliku od brojnih dugih repera, on zna pravilno impostirati glas, čime sve dodatno dobiva na težini. Iako je publika veći dio koncerata bila u zraku, potpuno lansiranje se dogodilo uz taktove Seedsa i nastup najskupljeg izvođača ovogodišnjeg Terranea, koji je zasjenio sve druge u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj, mogao se polako privoditi kraju.

U sjeni koncerta o kojem će se dugo pričati The Horros i The Vaccines su se predstavili u sasvim solidnom svjetlu. Posebno se to odnosi na The Vaccines koji baštine utjecaje Ramonesa, Strokesa, ali i garažnog rocka iz šezdesetih i djelom noisea iz devedesetih, premda dio njih outfitom neodoljivo podsjeća na Status Quo.

Na manjim pozornicama zanimljiv nastup imali su portlandski Steven Malkmus & The Jiks. Riječ je o autoru koji je u devedesetima pokrenuo Pavmente, a po njihovu raspadu krenuo s novim projektom u kojem su okosnica komplicirani gitaristički aranžmani.

Na Aerostageu, kojeg prvog dana nismo zbog zgusnutog rasporeda stigli niti posjetiti, pred više od tisuću ljudi nastupili su Dječaci.  Uz nedvojbeni potencijal, činjenicu da ih publika ih voli, te da imaju nekoliko jedan kroz jedan hitova, zagrebačko-splitski trojac još uvijek je na dječačkoj razini. Prvenstveno se to u živom nastupu odnosi na nerazumljive vokale jer, ako su tekstovi njihov glavni forte, onda je to nešto na čemu će morati poraditi. Ako nisu, pitanje je trebaju li onda sva trojica držati mikrofon u rukama.