Šest dana nakon iznenađujuće stabilnog koncerta Cat Power, u Zagreb je stigao njezin kantautorski antipod – Šveđanin Kristian Matsson, poznatiji kao The Tallest Man on Earth. Za razliku od nerijetko rastresene, ali korijenima folka daleko bliže Chan Marshall, kod njega je sve uvijek bilo pod konac: od gitarske i kompozitorske virtuoznosti do sračunatog lo-fi eksperimentiranja u produkciji, više je apelirao na ljubitelje hipsterskog kantautorstva nego na tradicionaliste. Ipak, njemu su puno češće lijepili etiketu malog Dylana, iako čistoća njegova kantautorskog iskaza puno više duguje švedskom protestantskom duhu – fenomen koji smo, osvrćući se na koncert Josea Gonzalesa, prozvali Ikea-folk.

Kristian nam je u Zagreb doveo i svog prijatelja Markusa Svenssona, koji je zagrijao publiku nastupivši pod imenom The Tarantula Waltz. U pola sata nastupa pokazao je svoju glazbenu bliskost s The Tallest Man on Earth. Iako je obogatio zvuk s nešto više falsetnog treperenja i prljave kaubojštine te odsvirao par pjesama o lokalnim temama i konzumiranju ecstasyja kraj mora, nije se uspio puno odmaknuti od spomenute matrice Ikea-folka.

The Tallest Man on Earth izašao je na pozornicu Kina SC praćen švedskom folk pjesmom sa starog gramofona, i već se tijekom prve pjesme toliko preznojio da su vrata najboljeg domaćeg prostora za tihe koncerte morala biti otvorena. Kristian se, naime, ne štedi – u crnoj majici široka izreza i elegantnim cipelama trči i poskakuje pozornicom poput zeca te neprekidnom gestikulacijom nagovještava promjene u dinamici pjesama. U pitanju je ne samo ispolirani autor, nego i sjajan gitarist koji mijenja gitaru nakon gotovo svake pjesme, izvlačeći iz različito naštimanih gitara bogatu paletu zvukova. Teatralnost na sceni ne smeta, već ostavlja dojam uživanja u pjesmama i ruši mit o tome kako je kod Kristiana baš sve tako dotjerano.

U nastupu dugom sat i pol napravio je i par grešaka u koracima – primjerice, klavijature je koristio samo na jednoj pjesmi, a to nije bila najpotresnija i, po Kristianovu priznanju, njegova omiljena pjesma 'There's No Leaving Now', koja je i komponirana za taj instrument. Ipak, u toliko precizno isplaniranom nastupu, među dvadesetak 'only sad fucking songs', kako ih sam opisuje, bilo je i nekoliko njih koje su ugodno prearanžirane, posebno starije ('Love is All', '1904'…). Najduhovitiji detalj koncerta bio je trenutak u kojemu se mladić s pivom popeo na pozornicu i sjeo pred Kristiana ne bi li poslušao 'King of Spain' u nešto intimnijem ambijentu. Izvođač ga je potjerao, prepričavši kako ga je jednom tako proganjala neka napušena cura, pa baš ne bi volio da mu se to ponovi.

Ovako je The Tallest Man on Earth zvučao dva dana ranije u Budimpešti

Okončavši koncert obradom 'These Days' Jacksona Brownea i porcijom umilnih komplimenata na račun Zagreba i zagrebačke publike (this is amazing, s onim prepoznatljivim švedskim 's' umjesto 'z'), The Tallest Man on Earth nestao je u noći i ostavio više stotina prisutnih u dvorani Kina SC prilično zadovoljnima. I nama je drago što smo pjesme čuli onakve kakvima su zamišljene, bez nepotrebnog soft-rock ruha koje mu je davao bend, za koji je Kristian rekao da je ostao u Švedskoj na svadbi. S obzirom na sasvim lijep dojam koji nam ostaje od solo koncerta, povratak s bendom nećemo pretjerano zazivati. Nekad je bolje biti sam.