U Hrvatskoj, tursku audiovizualnu umjetnost posljednjih nekoliko godina uglavnom smo konzumirali preko TV ekrana, ali zanimljivo je da se paralelno s fenomenom novog vala televizijske ofenzive s istoka dogodila i globalna ofenziva turskog filma na scenu festivalskog velikog platna. Sve više naslova, sve više zanimljivih autora, sve više originalnih ideja s nama bliskim kulturološkim odrednicama – selom, socijalom, pekmezom i ajvarom.

A u takvu gomilu spada i 'Iza brda', prvijenac Emina Alpera u natjecateljskom programu Sarajevo Film Festivala, još jedna priča smještena na tiho tursko selo, ali ovog puta sa zanimljivim žanrovskim obratom – naizgled tipična ruralna sporovozna drama zapravo je psihološki triler u kojem se tenzija paranoje katkad može rezati samo jako oštrom mačetom. Iako je oružje izbora u ovom filmu zapravo jedna stara puška u rukama mladog dječaka.

'Iza brda' odlična je lakanovska lamentacija o strahu, politici i strasti, a sve to kroz sat i pol dugu priču o šumaru koji je opsjednut 'zlim nomadima' s duge strane planine. Njih doživljava kao vječnu prijetnju svojoj svakodnevici, ma koliko prijetnja bila iracionalna. Rezultat je film o nasilju u kojem nasilja pred kamerama gotovo da nema, ali njegovo iščekivanje i posljedice ono su što cjelinu miče iz meditativne sfere u moćan komad celuloidnog putovanja u ljudsku prirodu, s natruhama mračnog humora i odličnom kamerom.

Seoski ambijent prirodna je pozornica i austrijskog filma 'Na granici' redatelja Floriana Flickera, u osnovi pastoralne razglednice ispresijecane uniformama i klaustrofobičnim interijerima koji postaju podložak osnovnog koncepta – ljubavnog trokuta, smještenog u kontekst švercanja ljudi.

Priča je to o paru koji živi na granici i razvija biznis ilegalnog prebacivanja ljudi preko iste, no kada jednog dana muž nagovori ženu da zavede drugog ne bi li prikrili svoje ilegalne aktivnosti, stvari odu u neželjenom pravcu...

Baš kao i sâm film – u prvih pola sata sporost i atmosferičnost grade odličnu tenziju, ono što bi se u engleskom dramaturškom pojmovniku nazivalo 'build-up'. No problem je što on, kako mu samo ime kaže, uglavnom vodi do nečega, gradi nešto što bi trebalo eksplodirati iz takve atmosfere, ali u ovom slučaju nema dubokih tajni ni obrata, mladi par nisu kanibali koji imaju farmu homo sapiensa u podrumu ili bilo što slično. Ostaje nam tek umjereno zanimljiva ljudska drama koja ne putuje nigdje i koja je svojim pripovijedanjem u konačnici jednostavno dosadna.