'Tvoje lice zvuči poznato' izuzetno je popularna emisija. Ne samo da nitko u Hrvatskoj, ako već sam ne gleda taj show, ne može reći da u svojoj okolini nema nikoga tko to ne gleda ili da je barem naišao na internetsku raspravu, novinski članak ili uredsku raspravu pokraj aparata za kavu o njemu, nego je potraga tog showa za poznatim ličnostima koje će se maskirati u nekoga drugoga pa zatim još i imitirati tog izvođača postala tako očajnički široka da ćemo za dvije do tri sezone vjerojatno svi doći na red po nekoj OIB lutriji ili tko zna već kojem kriteriju. Već vam pola ovogodišnjih natjecatelja, naime, nagovještava da nam ubuduće za otkrivanje identiteta 'poznatih' natjecatelja neće biti dovoljan Google nego ćemo trebati privatne detektive.

Za razliku od tolikog broja gledatelja, međutim, nikada me taj show nije uspio ni privući, a kamoli oduševiti, unatoč tome što inače volim zabavnoglazbene emisije s plesanjem, pjevanjem, dirigiranjem i ostalim vratolomijama s poznatim ličnostima. TLZP mi je oduvijek bio previše trashy, previše se u svojoj 'duhovitosti' i zabavnom momentu oslanjao na to da je jako smiješno kada se natjecatelj preoblači u suprotni spol, a o potpunom neobaziranju na činjenicu da crnci diljem svijeta maskiranje u tzv. blackface smatraju izuzetno uvredljivim da i ne govorim. TLZP prema toj je činjenici uvijek nonšalantno odmahivao rukom, vjerojatno privatno kolutajući očima i ponašajući se isto kao što se ponašaju muškarci kada im neka žena prigovori da je neka njihova šala seksistička i ženomrzačka. 'Ajd, nabavi negdje smisao za humor', govore obično. 'Nije seksizam, JA znam da nije.' Tako i u TLZP-u 'znaju' da blackface nije rasizam.

No kao što rekoh, emisija je izuzetno popularna pa sam je i ove godine pokušala nekoliko puta pogledati ne bih li možda uvidjela u čemu je čar. Nisam uvidjela. Dapače, uza sve prigovore koje sam i prije imala ovome showu, ove mi se godine čini još dosadnijim nego inače. Evo samo jednog primjera iz sinoćnje emisije - gostujuća članica žirija bila je Alka Vuica pa je i jednoj natjecateljici - Ani Maras Harmander - dopalo da izvede njezinu pjesmu 'Varalica'. Voditelji i stalni članovi žirija tom su se prilikom prisjetili da je već netko negdje u showu bio imitirao Alku Vuicu i hajde, to ponavljanje bih možda još nekako i shvatila - sada imaju Alku u emisiji pa je, recimo, strašno štosno da je i netko od natjecatelja imitira.

Međutim, onda se priča iz rubrike 'to smo već imali' ponovila još nekoliko puta - već je netko prije imitirao Jolu, već je u prošloj sezoni Ivan Šarić bio Anastasia, iz prošlih emisija saznali smo da je već dvoje natjecatelja u ovoj sezoni imitiralo Zdravka Čolića... WTF? Emisija, dakle, nije samo prilično nemaštovita po konceptu, nego, izgleda, ima i dosta ograničen izbor izvođača koji su na raspolaganju za imitiranje. Je li to zbog nekakvih autorskih prava, licence, ugovora s izvođačima - NEMAM POJMA, ali štogod bilo, doista je neobično da to ipak malo ne proširuju. A ne da se stalno ponavljaju iste face, pa onda još k tome face kao što je Anastasia, koja je možda bila interesantna prije deset godina, a nije u međuvremenu bogami postala ni evergrin.

Druga stvar koja je u ovom showu postala već zbilja kolosalno dosadna jesu razgovori s natjecateljima prije nastupa + prikaz njihovih priprema. To mi je i inače najgori dio u takvim emisijama - išlo mi je na jetra i u 'Plesu sa zvijezdama' i 'Maestru' i svemu sličnome, ali tamo su onda barem bili samo prilozi o pripremama. Ovdje je pak i taj prilog i 'ajd, sjedni tu malo s voditeljem pa ćemo se pravit da imamo o čemu razgovarat', pri čemu se, povrh svega, voditeljima Reneu Bitorajcu i Igoru Mešinu daje još jedna prilika da budu prisilno 'duhoviti' i da izbljeznu kakvu glupost, kao što je bila sinoćnja o tome da naziv benda Village People znači 'ljudi sa sela', iako svaka šuša na Wikipediji može saznati da je riječ o ljudima iz (Greenwich) Villagea, poznatog kvarta u New York Cityju.

Osim tog ponavljanja izvođača, preširokog rastezanja pojma 'poznata ličnost' i dosadnog razvlačenja razgovora s gostima, u emisiji stoje i svi prigovori iz prethodnih sezona - već spomenuti trasheraj, blackface, 'hahahaha - kak je smiješno kad je Filip Dizdar ženska s dugom plavom kosom' i slične gluposti. To što se povremeno zalomi pokoji simpatični natjecatelj, kao što su ove godine Kedžo i Matteo Cetinski, u takvom kontekstu djeluje više kao anomalija nego kao proizvod kvalitetne zabavne emisije.

Kraće rečeno, ni ove se godine nikako ne mogu uživjeti u sentiment većine gledateljstva prema TLZP-u, a ne znam si zapravo ni objasniti što je to svima tako super i zabavno u ovoj emisiji, koja, usput budi rečeno, na momente i nalikuje na zastarjelu estetiku 'Sedme noći' iz devedesetih. Ja je više neću gledati, a preporučila bih i svima koji to čine da si pokušaju naći neku smisleniju i sadržajniju aktivnost. Prošećite gradom, buljite u zid, zaletite se čeomice u prvi stup javne rasvjete. Sve je bolje.