Možda nije uobičajeno pisati osvrte na dokumentarne filmove koje javna ili bilo koja televizija prikazuje reprizno, ali nakon sinoćnjeg, drugog gledanja dokumentarca 'U braku sa švicarcem' ipak sam osjetila tu potrebu. Film možda nije dokumentarističko remek-djelo i našlo bi se sigurno velikih stručnjaka koji bi iz njegova 'jajeta' izvukli dlaku, tvrdeći kako ne obrađuje baš sve vidove osobne kreditne krize u Hrvatskoj koja je nasala zbog vrtoglavog rasta švicarskog franka, ali je potresan, na trenutke šokantan i jasnim jezikom iznosi neke činjenice zbog kojih je nakon gledanja teško s visoka pljucnuti na dužnike i reći sami su si krivi. A takav je stav u domaćoj javnosti u posljednje vrijeme prilično čest.

Koje nam to činjenice iznosi dokumentarac Arsena Oremovića, a koje prosječnom domaćem ne-dužniku u švicarcima možda nisu jasne? Kroz usta bankara i stručnjaka upućuje nas na indicije da nuđenje kredita u švicarskim francima nije bila racionalna ni bankarska, nego špekulantska i lihvarska rabota zato što nijedna banka koja je nudila takve kredite nije imala zaduženja ni instrumente osiguranja u švicarskim francima, nego je takve kredite nudila računajući na porast valute (koji je do neke mjere bio i predviđen). Kroz usta korisnika i dužnika pak, govori nam o tome odabir kredita u švicarskim francima vrlo često nije bila stvar osobnog izbora, nego su banke koje su nudile takve kredite građanima koji su se htjeli zadužiti govorile da nisu kreditno sposobni u eurima, ali su zato kreditno sposobni u švicarskim francima (?????). Ponašali su se, drugim riječima, gore od zelenaša s navlakuša-letcima pod brisačima parkiranih automobila e da bi, kad je drek udario u ventilator, odjednom zauzeli gard superozbiljnih financijskih institucija koje samo rade svoj posao po pravilima i zakonima.

Hrvatska narodna banka pritom ih je mirno gledala. Hrvatska Vlada, ministarstva te još pokoja nadležna institucija još su ih i tapšali po ramenima.

Oremović, međutim, u svojem dokumentarcu ne sažima i ne izlaže samo te, vrlo važne, a u javnosti rijetko tako jasno razjašnjene činjenice. On prikazuje i živote dužnika koji su podigli kredit u švicarcima te se zbog toga našli u većoj ili manjoj nevolji. Mladu ženu čiji dvosobni stan nakon pet godina otplate vrijedi više od milijun kuna, iako ga je kupila za pola te cijene. Muškarca koji je bio spreman prepustiti sve dosad isplaćene rate kredita i stan u ovrhu banci, ali to banka nije dopustila jer ispada da bi joj povrh toga trebao platiti još pozamašan iznos. Roditelje čija je kćerka umrla od zatajenja srca na vrhuncu osobne financijske krize uzrokovane kreditom koji više nije mogla otplaćivati. Poduzetnika koji neotplaćeni i neregistirani auto samo može vozikati gore-dolje po sporednoj ulici.

Kreditna kriza nastala zbog sumanutog rasta švicarskog franka jedna je od tema koja duboko dijeli hrvatsko društvo. Dok jedni smatraju da bi dužnicima koji nisu mogli računati s takvim porastom duga nekako trebalo pomoći, drugi viču sami su si krivi i zašto bi sad ostatak države morao otplaćivati njihove dugove. Zadnje je pitanje čak i na mjestu - zašto bi? No tako je to uvijek s velikim financijskim prevarama - od apsurdnih piramidskih navlakuša koje su svojedobno financijski rasturile Albaniju do goleme krize s lošim hipotekarnim kreditima u Americi, koja je prije 7 godina financijski rasturila cijeli svijet. Pohlepni špekulanti raji punoj želja guraju loše kredite ili financijske aranžmane u džepove, raja se ne sastoji od financijskih stručnjaka nego misli da ima posla s fnancijskim stručnjacima pa im vjeruje, vlasti to iz nekih svojih interesa dopuštaju i kada sve ode dođavola, bankari i državnici imaju svoje izlaze u 'bunkere', a raja - bez obzira pripadala dužnicima ili ne - plaća štetu. 

Zgodno je zbog toga pogledati ovakve dokumentarce, pa makar i nekoliko puta - Oremovićev 'U braku sa švicarcem' možda nije Inside Job, ali ima vrlo sličnu svrhu, namjeru, a i glavne zlikovce. Samo što se odvio na manjoj i jadnijoj balkansko-tranzicijskoj pozornici.