Nova TV jedan je od najboljih primjera činjenice da je informativni program, barem u Hrvatskoj, izuzetno važan. Televizija koja inače opstaje na programu za gledatelje ispodprosječnih očekivanja i zahtjeva; na sapunjarama, lošem humoru, filmovima koji se u razvijenom svijetu dijele besplatno u sklopu humanitarne pomoći, blentavim reality i talent showovima te tu i tamo s pokojom dobrom serijom koja se zakopava u vampirski termin - zbog svojega se središnjeg Dnevnika često spominje u ozbiljnim kontekstima i smatra se relevantnim medijem, relevantnim izvorom informacija. Televizija koja bi zbog ostatka svojeg programa u najboljem slučaju uživala ugled zabave za besposlene i komatozne zbog Dnevnika ima znatno ozbiljniji profil. I što je najbolje, taj je Dnevnik izrazito gledan, gledanošću već dugo - predugo da bi se to smatralo bilo kakvim slučajem ili anomalijom - šije i javnu televiziju i komercijalnu konkurenciju.

Kako im je to uspjelo?

Naravno, kao i u svakoj sličnoj analizi, ne znam točno, mogu samo nagađati, a nagađam prema onome što vidim na ekranu. Jedan od najbanalnijih, ali sigurno ne sasvim beznačajnih razloga koji je u početku proboja Dnevnika Nove TV odigrao jurišnu ulogu u borbi za gledatelje sigurno je bilo pomicanje klasičnog termina početka središnjeg Dnevnika na 19.15. Istina, javna televizija sjetila se odgovoriti na taj juriš, ali joj je odgovor bio u stilu 'pališ ko Golf diesel na Bjelašnici' - s nekoliko dugih godina zakašnjenja, kada su gledatelji već odavno bili promijenili navike. Taj mali pomak u vremenu početka emisije sigurno sam po sebi ne bi bio dovoljan, ali u gledateljstvu se stvorio dojam da na Novoj TV nešto može saznati prije, a da pritom (kao u slučaju RTL-ovih večernjih vijesti, koje počinju puno ranije) ne moraju mnogo mijenjati u svojoj dnevnoj rutini, nego se samo pred televizor sparkirati petnaest minuta ranije. To je stvorilo pukotinu.

E, ali onda je pukotinu trebalo nečim i opravdati. Informativni program Nove TV, s izuzetkom Saše Kopljara, u početku nije bio baš bogat nekim zvučnim imenima, nisu, kao N1 i RTL, primarno igrali na transfere najboljih novinara s drugih televizija, ali je nekome tko je odlučivao o tome očito bilo jasno da imena mora stvoriti pa se na tome inzistiralo. Od vrlo ranih dana su tako svi voditelji Dnevnika izrijekom predstavljani na početku emisije, da bi njihova imena ušla gledateljima u uho, a vrlo je važno i to što gotovo nitko iz voditeljske garniture nije mijenjan, nego se, u nekom normalnom rotacijskom tempu, vrlo redovito pojavljivao na ekranu i urezivao se u gledateljsko pamćenje. Romina Kežić, Petar Pereža, Marija Miholjek... sve su to bili voditelji bez neke osobito upečatljive televizijske ličnosti, ali njihovi ugodni glasovi, neupadljivo privlačna pojava i neuvredljiv način prezentacije nakon nekog su ih vremena konstantnog pojavljivanja na ekranima učinili poznatim licima kojima gledatelji vjeruju. Gledatelje nisu dekoncentrirale priče o njihovim smjenama, sukobima sa šefovima, mogućnostima da pobjegnu glavom bez obzira na neku drugu televiziju niti sukobima s moćnicima u studiju. Vrlo je brzo postalo jasno da su u Dnevnik TV došli da ondje i ostanu. A to je jedan od osnovnih faktora stvaranja povjerenja i navike u gledatelja.

S druge strane, Nova TV je u svoj Dnevnik dovela neka stalna imena koja jesu imala upečatljive ličnosti, pa samim time i upečatljive novinarske zadatke. Neke su od tih ličnosti, doduše, teško objašnjive, kao što je to slučaj s Andrijom Jarkom, ali u slučaju Mislava Bage i Ivane Petrović stvar je bila vrlo jasna. Oboje ambiciozni, elokventni, ponekad neugodni, angažirani (i to svaki na svoju stranu političkog spektra), vrlo su se brzo specijalizirali - Bago za intervjue i analize političkih istraživanja, Petrović za komentare i tjedne sažetke. Nemali broj gledatelja, kako govore anegdotalni primjeri, na Dnevnik se Nove TV navukao upravo zato što je čekao 'kako će Bago razgovarati s tim-i-tim' ili 'što će Ivana Petrović reći o tome-i-tome'.

S vremenom se u Dnevniku Nove TV iskristalizirala još jedna specijalnost - istraživanja i popratne grafičke 'điđe'. Barometri, demoskopi, istraživanja popularnosti, predizborne i izborne analize, grafikoni, krivulje preko cijelog videozida i šarenilo brojnih monitora katkada nam daju neke relevantne informacije, iako su jednako često i samo vizualni bombončići pomoću kojih si gledatelji lakše predočavaju ono što iz svih ostalih vijesti ionako već znaju - jedna su od najjačih prepoznatljivih točaka Dnevnika Nove TV i mada ih sada već koriste sve ostale informativne emisije u domaćem medijskom prostoru, u toj su emisiji postali uobičajena informativna forma koju gledatelji očekuju barem jedanput, ako ne i više puta tjedno.

Dakako, svemu tome valja pridodati i dinamiku, možda prvu stvar kojom je Dnevnik Nove TV ozbiljno odudarao od nekada dominantnog Dnevnika javne televizije, zbog koje su gledatelji, baš kao i zbog onog početka petnaest minuta ranije od uobičajenog, također stekli dojam da nešto saznaju brže, jače i bolje. Na kraju, tu je bio i taj dojam neovisnosti. Iako ni Dnevnik Nove TV nije sasvim politički nepristran, potječe s televizije koja formalno nije 'pod šapom' nijednog državnog tijela, ne financira se novcem iz proračuna, ne raspadne se po šavovima svaki put kada se na izborima vlast preseli slijeva udesno ili obratno i, kraće rečeno, program joj se naročito ne mijenja s obzirom na to tko je na vlasti, ne stječe se dojam da u bilo čijem interesu skriva ili promiče određene informacije, pa kada se negdje i pokažu neka politička nagnuća, ona se doživljavaju osobnima, a ne generalno institucijskima.

Sve to nabrojano sigurno su neka od objašnjenja popularnosti i relevantnosti Dnevnika Nove TV, no to, dakako, nisu uvijek i jamstva njegove kvalitete. Dnevnik je to koji i dan-danas zna zapasti u banalnosti ili jeftine načine privlačenja pozornosti gledatelja, kao što je ono internetsko 'nećete vjerovati što se dogodilo nakon toga', Dnevnik je to u kojem većina voditelja, iako stameno iskovani u stalne i prepoznatljive goste gledateljskih dnevnih boravaka, ni dan-danas nema baš nikakvu upečatljivu ličnost ni prezentnost, Dnevnik je to sklon povremeno površnoj obradi informacija, krajnje blesavim ili čak zastarjelim fillerima, besmislenim javljanjima reportera s 'lica mjesta' ili potpuno retardiranim anketama među prolaznicima (u stilu: 'Što vi kažete na ovu vrućinu?'), a na kraju krajeva, Dnevnik je to u kojem jedino Mislav Bago zna kvalitetno razgovarati s političarima.

Da smo u informatičkom svijetu, rekli bismo da je Dnevnik Nove TV bugovit, odnosno, da ima dosta nedostataka, ali - da nastavim s informatičkom usporedbom - bugovit je na isti način kao i neki operacijski sustavi na računalima. Imaju pogrešaka, imaju nedostataka, svako ih je malo potrebno nečim zakrpati, ali funkcioniraju. I ljudi ih masovno koriste. Upravo je tako i s najgledanijim hrvatskim Dnevnikom. Ekipa Nove TV otkrila je informativnu formulu koja ovdje, sada, s ovakvim gledateljima i s ovakvom konkurencijom funkcionira. Javnoj televiziji već godinama (i to s puno više ljudi) ne uspijeva ništa ni približno tome.

Kada bi Nova TV barem još tako pristupila ostatku svojeg programa, tko zna gdje bi joj bio kraj.