Braća Ethan i Joel Coen stekli su svojim filmovima kultnu sljedbu. Njihov novi film 'U glavi Llewyna Davisa' spaja njihovu preokupaciju samom procesom stvaranja i odnosom 'industrije' prema kreativcu ('Barton Fink') i uvjerljivu rekonstrukciju prošlosti, lišenu nostalgije ('Ozbiljan čovjek') s hrpom dobre glazbe i za njih tipičnim humorom na granici ironije i sarkazma.

'U glavi Llewyna Davisa' mogao bi se okarakterizirati kao svojevrsni igrani odgovor na prošlogodišnji dokumentaristički hit 'U potrazi za Sugar Manom': naslovni protagonist glazbenik je s američke folk scene ranih 1960-ih koji se - baš kao i Sixto Rodriguez u stvarnosti, desetljeće kasnije - nikada nije uspio domoći uspjeha i slave.

Llewyn je itekako kompleksan lik - istovremeno osamljen i mizantrop, simpatičan i bahat, sebičan i brižan. Ništa mu ne ide od ruke – bez prebijene pare je, bez krova nad glavom, bez karijere, bez pravih prijatelja i bez djevojke, ni s obitelji nije u dobrim odnosima, a njegova ga prgava narav dovodi u stalne konflikte i s malobrojnim poznanicima. Njegove sjetne izvedbe američke folk glazbe imaju tek malobrojnu sljedbu i nikako ne nailaze na interes ozbiljnijih menadžera koji u onome što on svira 'ne vide novac'. Ukratko, pravi antijunak.

Coenovi majstorski naglašavaju njegove nesporazume s cijelim svijetom te korištenje glazbe kao jedinog pouzdanog sredstva komunikacije, a u samoj završnici filma povlače nedvojbenu paralelu između Llewyna Davisa i Boba Dylana - dok Llewyna život nemilosrdno gazi i udara (u tom trenutku doslovno ga tuče jedan od mnogobrojnih ljudi kojima je svojim bezobraznim ponašanjem stao na žulj), u klubu u kojemu se jedva uspio izboriti za nastup upravo započinje Dylanov proboj. Godina je 1961. i malo tko od prisutnih je tada mogao naslutiti da će danas, više od pola stoljeća kasnije, taj mladić - koji se u filmu praktički i ne vidi, no glas je itekako prepoznatljiv - postati jedna od najvećih ikona u povijesti američke glazbe. S druge strane, Dave Van Ronk, kantautor čiji je život nadahnuo Coenove za lik Llewyna, ostao je na marginama glazbene industrije.

No 'U glavi Llewyna Davisa' nije priča o luzerstvu, nego ponajviše o odnosu umjetnika i njegova djela, o slici koju ima sam o sebi, a koja je najčešće u popriličnoj koliziji s onim kako ga vidi ostatak svijeta. Llewyn je neukrotivi individualac, koji svoju glazbenu vokaciju doživljava vrlo ozbiljno unatoč svim neuspjesima, no njegova beskompromisnost u stvarnom svijetu teško može dati rezultate. Ni umjetnost nije utočište za beskompromisne - happy end možda i postoji, ali događa se nekome drugome, poručuju Coenovi.

Odlična glazba, dojmljiva rekonstrukcija New Yorka 60-ih i sjajan nastup Oscara Isaaca u naslovnoj ulozi dodatna su preporuka.