U srijedu su u natjecateljskom programu prikazana dva filma koja konkuriraju za glavne festivalske nagrade - gruzijsko-francuski 'Nevjeste' redateljice Tinatin Kajrishvili i turski 'Pjesma moje majke' Erola Mintasa.

Gruzijska se kinematografija sve snažnije probija na međunarodnoj festivalskoj sceni, a prošle godine na SFF-u pobijedio je gruzijski 'U procvatu'. 'Nevjeste' su, kao i film 'U procvatu', koji je također režirala žena, pravi ženski film u čijem je fokusu slobodoumna Nutsa (glumi je dojmljiva i uvjerljiva Mari Kitia, a fizičkim izgledom djeluje kao kombinacija Winone Ryder i Keire Knightley) koju životne nedaće šibaju sa svih strana. Nutsa pokušava ostati snažna brinući se sama o dvoje djece dok je njezin partner u zatvoru, osuđen na dugogodišnju kaznu, bez mogućnosti komunikacije s obitelji, osim preko skrivenih poruka. Novi zakon omogućit će im da se viđaju, ali samo ako su vjenčani, pa moraju na brzinu obaviti obred, i to u skromnim zatvorskim prostorijama, u gotovo ponižavajućim uvjetima.

No ni vjenčanje neće pomoći da se obitelj ne počne postepeno udaljavati – kći oca više ni ne prepoznaje, a Nutsa započinje aferu s mladićem kojeg je upoznala kao klijenta u krojačkoj radnji u kojoj radi. U drugoj polovici filma redateljica Kajrishvili mijenja ton fokusirajući se na odnos Nutse i njezinog utamničenog supruga Goge, 'zaboravivši' prethodne teme i preokupacije. Film ostavlja dojam kao da je redateljica ostala zarobljena između dvije posve različite priče koje je željela ispričati. Iako gruzijski predstavnik nije bez mane, svakako je vrlo dobar prilog ovogodišnjem natjecateljskom programu, čiji je nešto slabiji izdanak turski 'Pjesma moje majke', debitantski film redatelja Erola Mintasa.

Položaj kurdske manjine i nemogućnost povratka Kurda u svoja sela dominantna je tema koja preokupira redatelja, jednako kao i alijenacija u urbanom okruženju. Unatoč hvalevrijednoj tematici, koja je jedan od gorućih političkih problema Turske, čini se da Mintasova priča ispripovjedana kroz odnos sina i majke ipak nema daha za dugometražni igrani film.Radnja se vrti oko osnovnoškolskog kurdskog učitelja Alija koji jedva izlazi na kraj s teško bolesnom majkom. Onemoćala, usamljena i dokona u istanbulskom stanu, starica čezne za povratkom u rodni kraj, među društvo i običaje koje bolje razumije. Ona je nedvosmislena personifikacija kurdskih težnji za povratkom na ognjište i mirnim životom na svome. Ovaj središnji motiv filma obrađen je pomalo naivno i s puno ponavljanja, a redatelj se znatno interesantnijim odnosom Alija i njegove trudne djevojke jedva pozabavio. Prava šteta, jer u Alijevoj nesposobnosti da se nosi s budućom ulogom oca i ozbiljnom vezom krio se sasvim solidan dramski potencijal. Mintas se, također, dotaknuo problematike kršenja ljudskih prava Kurda samo uzgred u dvjema scenama, u kojima policija bez razloga, pred učenicima, nasilno odvodi, a kasnije ponovo istražuje Alija.

Popratni program donio je dokumentarac ‘Hotel ljubavi’ Philipa Coxa i Hikaru Tode, sniman tri godine u japanskoj Osaki i s temom nama poprilično nepoznat koncepta svojevrsnog seksi lunaparka, hotela u koji parovi dolaze potražiti priliku za osamu i užitak. Nije riječ o bordelima jer ideja ljubavnih hotela nije da se u njima pružaju seksualne usluge, nego nude priliku za intimno druženje koje je parovima nemoguće ostvariti kod kuće, bilo zbog skučenog prostora, bilo zbog veze koju ne podržava okolina… U Japanu je čak 37.000 takvih objekata u koje dnevno zalazi oko 2,8 milijuna ljudi. Dokumentarac ‘Hotel ljubavi’ nudi zanimljiv uvid u intiman svijet usamljenih Japanaca i manje je film o industriji seksa, a više o samoći i frustracijama ljudi odgojenih u kulturi u kojoj je nepristojno pokazati osjećaje.