S iskustvom koje imate iz sebe, kako danas gledate na svoj prvi videospot, 'Leteći odred' grupe Psihomodo pop, koji ste snimili davne 1988. godine?

Presporo je montiran. Meni to još uvijek izgleda presporo, ali na neku foru ta sporost i nesavršenost ima neki svoj šarm i dan danas. Neki su kadrovi katastrofalno isfurani. Slow motion je također grozan, ali to je ipak 1988. godina. Sjećam se da smo kupovali čokolade kakvih nije bilo u dućanima pa smo stavljali u folije i sami radili Mozart kugle. Nosili smo iz Graza i Trsta da bi izgledalo bolje za scenu krađe. Trash!

Taj je spot, bez obzira na njegove mane, na neki način ipak obilježio početak karijere grupe Psihomodo pop.

Gobac je u tom spotu i u 'Starfuckeru' najviše bio Gobac. 'Leteći odred' je odradio svoje. Kako danas klinci gledaju na njega, teško je reći. Kada uspoređuješ spotove iz onog vremena i današnje, kao da uspoređuješ gramofon Toscu ili Trubadur i ploče s današnjim iPhoneom.

To je ujedno bio jedan od pionirskih, prvih 'pravih' spotova koji su se tada tek počeli snimati.

Ne bih se baš složio. Te iste godine je u Sloveniji snimljen spot za Laibach s Anjom Rupel, koji je od našeg spota bio za šest stepenica produkcijski bolji. Ja sam tada stvarno bio čobanče koje je došlo s nekim spotom što je imao taj nekakav polet iz gerile. Pokojni Darko Vernić napravio je tada odličan spot za 'Debelu devojku' Električnog orgazma, s Jadrankom Krajinom koja leti po zraku. Stop motion animacija. Super spot. Bilo je tada sjajnih spotova u Beogradu. Općenito, ne želim podcjenjivati spotove koji su tada nastali. Kada danas vidim spot 'Neprilagođen' grupe Film, on je toliko blesav da mi je super. Volio bih napraviti remake tog spota. Trebalo bi i napraviti projekciju te retrospektivu spotova iz tog vremena. Od 1978. do 1988. Oni imaju drugačiji šarm.

Koliko ste otprilike snimili spotova u proteklih 20 godina?

Ja mislim da ih je bilo oko 350. Sada kada pogledam, kada radim tu retrospektivu, izdvojio bih najviše stotinjak spotova od kojih su neki jako dobri, neki OK. Ostali nisu baš suludi. U tom mi je trenutku bilo dobro raditi takve spotove i da bih preživio i da bih mogao raditi s nekim drugim autorima koji su mi bili važniji jer sam htio raditi s njima.

Postoji li od tih stotinjak neki omiljeni spot ili izvođač?

Let 3, definitivno! Skoro cijeli opus. Bilo je tu plusova i minusa, ali mislim da bismo se Mrle i Prlja i ja složili da je sve što smo dosad napravili bilo na zavidnoj razini. Može to biti 'Nafta', 'Dijete u vremenu', koji mi je jedan od najdražih spotova, 'Drama' i… 'Profesor Jakov'.

Koliko vam je draže raditi rock dokumentarce poput 'Cubismo Turismo' ili 'Backstage Pass' s grupom Bambi Molesters… od snimanja spotova?

To je dobro, ali kod mene ima neku stihijsku putanju. Upravo počinjem raditi dokumentarac 'Zig zag Medveščak', sportski dokumentarac. Zapravo ne toliko sportski, nego više o sportu, o samom klubu, sportskom duhu. Ima dosta i rock'n'rolla u sebi jer se dogodio taj neki uzlet hokeja. Zapravo, prvi put imaš kod nas sport koji je posjećen, a i ima sve elemente rock spektakla. Muziku puštaju Bolesna braća, početak je uvijek uz pirotehniku… Kao da gledaš koncert ACDC. To se radi po nekom scenariju, ali sigurno će imati neki improvizacijski dio kao i moji prethodni dokumentarci. Kod muzičkog dokumentarca uvijek imaš neku putopisnu varijantu. Cubismo je tako imao ambiciozan plan na Kubi pa nitko nije mogao točno znati što će se događati, i to je problem realizacije. Stihijski je napravljen, što je jako drugačije od snimanja spota. Nijedan nije bio savršen, ali su bili pristojni. Gušt mi je to raditi, ali, iskreno rečeno, više bih volio raditi seriju filmova o muzičkim stilovima i korijenima nastanka nekih bendova. Kada radiš dokumentarac o nekom bendu, uvijek su tu nametnute šprance koju su više-manje poznate. Recimo, dokumentarac o Letu 3 bilo bi jako teško napraviti jer sve što je jako vidljivo po petstoti put i njima i meni je bez veze. Došli smo tako do nekoliko ideja koje bi mogle biti simpatične. Rijeka me uvijek jako inspirirala i uvijek je imala neki drugačiji rock'n'roll. Valjda zbog te sve prljavštine i luke… Da me krivo ne shvate, ne mislim da je Rijeka prljav grad, ali ima luku i taj neki đir, ali i svoju pasivu i depresiju. Rijeka je jako fotogenična.

Anton Corbijn je nakon dugogodišnje karijere redatelja spotova odlučio postati i filmski redatelj. Bavite li se i vi sličnim razmišljanjima?

Ja sam prije znao govoriti da imam želju, ali to mi se sad i obistinilo, no u kratkoj formi. To je priča koju je napisala Jasna Žmak, dramaturginja iz Pule, o ljubavnim problemima dviju djevojaka koje su u lezbijskom odnosu i koji uopće ne mora biti prikazan kao lezbijski, već kao ljubavni odnos. To je jedna od šest priča koje će biti dio omnibusa 'Zagrebačke priče 2' u produkciji Propeler filma, a nose je dvije glumice – Edita Franković i Ivana Roščić. Taj sam film baš režirao, a ne snimao, i ispunio si želju da radim s tekstom i glumcima, a da se pritom ne bavim fotografijom ili nekim drugim poslom. S druge strane, snimio sam film za jednog slovenskog režisera ('Rezervni deli' D. Kozole 2002). Put prema filmu je spor, ali recimo da se konačno počeo otvarati. Taj će film imati budućnost kao zasebna priča i kao dio omnibusa.

Snimate li spotove tako da prihvatite scenarij benda ili ponudite neko svoje viđenje uprizorenja njihove pjesme?

Nikad ne snimam kako bend želi. Nekoliko puta sam prihvatio ideje nekih izvođača i nisu ispale dobro. Volio sam raditi s Letom 3 i zato što smo znali uzimati jedan od drugoga i prihvaćati jedan od drugoga, a uz povjerenje se uvijek stvorila neka dobra ideja koju smo naknadno prilagođavali vremenu, sceni, novcima, realnim mogućnostima.

Frustrira li vas činjenica da se, unatoč nemalom broju televizija u Hrvatskoj, domaći spotovi gotovo nikada ne mogu vidjeti?

Manje me to frustrira nego činjenica da HTV emitira noćni program sa spotovima, a vrti ih kao svoje spotove i nitko nikoga ne pita zašto se ti spotovi vrte i zašto nitko ne plaća te spotove. Nisam ja jedini režiser koji ima pravo dobiti svoj dio financijske nadoknade za to, ima ih barem deset. To su stvari koje su danas vrlo bitne. Svi misle da imaš puno para ako si poznati režiser i da ih uvijek dobivaš. Ništa od toga se ne događa i svi mi režiseri radimo u divljoj produkciji vezanoj uz diskografske kuće. Tu dolazi ona kvaka 22, jer su diskografske kuće sretne da im netko uopće vrti spotove pa su režiseri potpuno nebitni u toj priči.

Je li točan podatak da još uvijek niste diplomirali?

Da, i to još mjesec dana, pa i manje. Tada predajem rad.

Koliko godina traje rad na diplomskom?

21 godinu.

To znači da su vaši profesori i mentori vaša generacija, vaši kolege.

Ne, nije točno. Oni su mlađi, ha, ha, ha. Dobra taktika, ha, ha, ha.

I što je tema diplomskog?

Diplomirat ću na radu koji se zove 'Kratki manual kako režirati i snimati u isto vrijeme', a pritom ne ubiti ni jednu ni drugu profesiju i ostati živ - snalaziti se u svim situacijama i kad nisi režiser, tj. ne ubiti kreaciju u režiseru i biti dobar suradnik i kreativac. S druge strane, kako napraviti dobar videospot kada radiš dvije profesije. To je otprilike moja sažeta biografija, a na neku foru ipak i manual.

Zbog čega ste sami redatelj i snimatelj svih svojih spotova?

Da. Više je razloga. Jedan je to što često puta vidim da nema šanse da platim snimatelja pa moram snimati sam jer bi, između ostalog, snimatelji voljeli imati situaciju koja je koliko-toliko sređena. Mi često puta nemamo takvu situaciju pa se bavimo kojekakvim spletkarenjima da dođemo do što više kadrova i situacija na što jeftiniji način. Ne želim doći u situaciju da dovodim snimatelja u situaciju u kojoj čovjek poludi. Druga stvar je to što često nemamo novca za njega. Nekada imam osjećaj da se snimatelj ne bi snašao u mojim konfuznim željama da pratim neki udarac ili kadar koji, možda sebično, ja osjetim, a on ne. Možda zato što sam bubnjar. Dosta mi pomaže taj pokret i važno je da ti to netko stavi u kontekst, a tu su na prvom mjestu montažeri i cure s kojima sam radio, kao i moja supruga Anita, koja je svih ovih 15 godina radila montažu. Ta neka kohezija svega toga jako je bitna. Nije to sebično - ne moram nikome ništa objašnjavati. S druge strane, radije odem u Barcelonu na tri dana i snimim puno kadrova, pregledavam teren pa nađem lokaciju koja me inspirira. Hoću li tako snimati samo oko ili dio fasade koji nema veze s Barcelonom, nije bitno.

Kako će izgledati obilježavanje vašeg lika i djela 20. prosinca?

Netko će se trebati popeti na pozornicu, nakloniti se i nešto reći te najaviti spotove. Ne! Neće tako izgledati. Ovoga puta ću dovesti bend koji se zove Spremište, mladi bend iz produkcije bendova Jebo Ton, koji će u pauzi otprašiti svoj neobjavljeni materijal i imati premijeru novog spota, odnosno mog zadnjeg uratka. Znači, moj zadnji spot i premijera. Ostali spotovi će se gledati u dvorani, a ja ću doći i reći - dobra večer. Diskutirati o mojim spotovima možemo i u holu kina uz bisku. Spotove ne treba predstavljati u velikim dvoranama i uz diskusije, s tim da ne omalovažavam njihov žanr i format. Mislim da je najbitnije to da su muzika i film spojeni tako da su pitki. Neki moji spotovi jako su dobri i zato što sam pazio i birao na koju muziku ću režirati spot. Na retrospektivi će biti prikazani spotovi koje bi ljudi voljeli gledati i plesati uz njih. Neke će vidjeti po stoti put, neke po peti put, a neke možda prvi put. Važno je da to ne bude pretenciozno i da ljudi uživaju.