'Nema djela ni čovjeka toliko genijalnog i velikog koji nemušte ljudske nadgrobne riječi ne bi mogle učiniti običnima. Što posebniji i veći čovjek, to je teže pronaći mu dostojnoga govornika. Jedan od takvih, sav poseban i silno velik, a u isto vrijeme jednostavan i malen, bio je Ljubo Stipišić Delmata.

Ipak, lijepo je bilo u govorima čuti da su tužnom gradu Splitu u pohode na taj tužni dan došli ljudi s mnogih strana. Lijepo je bilo čuti oproštajno slovo i zahvalu Raba i Rabljana koje je Delmata također obogatio svojim darovima. Lijepo je bilo čuti oproštaj Ljubine 'zagrebačke ispostave', vrijedne manifestacije Pasionska baština, ansambla Lado, mješovitog zbora Ine te klape Samobor, zadnje koju je Ljubo na zemlji osnovao i vodio.

A lijepo je, utješno i veselo zamisliti ga kako već tamo gore muštra anđele jer u pjevanju i oni od njega imaju što naučiti. Dugo je trajalo dok se u govorima nabrojalo samo dio onoga što je sve Ljubo Stipišić za života radio i stvarao kao pjesnik, skladatelj, zapisivač i obrađivač, dirigent, organizator, slikar... Živio je, tražio smisao, radio i umro na svoj način'. rekao je u svom vrlo osobnom govoru nad lijesom don Ivan Grubišić.

'Ne pamtim ovoliki sprovod, s ovoliko poznatih ljudi, možda je više puka došlo samo Borisu Dvorniku,' rekao je Jakša Fiamengo dok je pokraj njega prolazilo čelo u grobljanskim alejama doista nepregledne kolone.

Nad samim grobom, don Ivan se prisjetio pjesme koju su zajedno čitali i na koju je Ljubo poskočio s uzvikom – tako treba biti! A u toj pjesmi pokojnik ljudima okupljenim na vlastitom sprovodu kaže: 'Nije vas trebalo doći toliko. Bila su dovoljna četiri grobara. I još jedan koji bi mi za čitav život rekao – hvala.'

Vokalisti Salone i Chorus cantores bili su predstavnici najveće ožalošćene obitelji, one pjevačke, klapske. Zapjevali su Ljubin 'Očenaš' i potresni 'Testamentum', a iz mnoštva bi

im se potiho pridruživali glasovi brojnih pjevača s kojima je Delmata za života radio, nadahnjivao ih i darivao nezaboravnim pjesmama.

Predvečernja sjena već je bila pala nad onaj prema Mosoru nagnuti i udaljeni kraj Lovrinca dok je žalobna povorka došla do jednostavnog, u suhoj zemlji iskopanoga groba. Ali je zato zalazeće sunce napravilo veličanstvenu scenografiju ispraćaju svog omiljenog cvrčka delmatskog. Blistao je Mosor, rumenili su se koprenasti oblačići na nebu, a ispod njih svečano se ustobočili visoki čempresi. I sve je to zastalo u posvemašnjoj tišini dok se iz grla siročića pjevača tužno i nježno, puntarski i ponosno, razleglo 'Dalmatino, povišću pritrujena...'.