'Nakon projekcije filma, prišli su mi neki klinci i jedan od njih je rekao – 'The Wolfman' je najrealniji film koji sam ikada vidio!' ispričao je u jednom od intervjua kroz smijeh Benicio Del Toro, najnovija inkarnacija spojenih obrva i nezasitnog apetita, žrtva intenzivne dlakavosti kojoj ni laserska depilacija ne može pomoći da za svakog punog mjeseca ne završi zavijajući nad raskasapljenim komadom ljudetine. Što to, pobogu, ima realnog u filmu o čovjeku-vuku?

Pristup, naravno. U svakom pogledu, 'The Wolfman' jest 'realniji' od izvornika, crno-bijelog klasika iz 1941, a koji danas ne izgleda pretjerano uvjerljivo ni po čemu, kako starijim generacijama tako ni nekim novim klincima. Posebno ne njima. Naravno, kada govorimo o 'realnosti', onda prije svega govorimo o realnosti fantazije, tj. njezinoj uvjerljivosti u kontekstu današnjeg ukusa, o novom trendu visoko stiliziranog realizma, vjerojatno jedinstvenom u modernoj filmskoj povijesti. Pokušaja i inovacija je bilo kroz istu tu povijest, naravno, jer svaki se trend morao nekako prilagoditi zahtjevima i očekivanjima novih generacija, čiji su ukusi, posebno kada je žestoka fikcija u pitanju, iz godine u godinu bili sve žešći, a življenje unutar reality kulture i dokumentarnosti fiktivnog itekako je utjecalo na to da... pa, na to da ako danas želite prodati čovjeka-vuka čak i djeci, to ne možete učiniti s čovjekom u plišanom kostimu koji zavija kao da mu je netko stao na žulj, već morate posegnuti za mješavinom CGI-ja i maske, ponešto vizualnih igrarija (saturiranost boja, gejmerski stil režije...), krvi, seksualnosti te psihologijom likova koja treba naglasiti ono što žanru često i nije nužno, ali dobro dođe ako želiš da ti paket bude 'realan', kako ga je lijepo opisao mladi gledatelj, koji je posebno, kako je objasnio Del Toro, bio fasciniran razinom snimljenog nasilja. Nasilja kakvog mladac sigurno nije vidio u 'Sumraku' ili drugim filmovima za čije je gledanje imao dopuštenje roditelja.

A sve je zapravo počelo s Batmanom. Možda je bolje reći da je kulminiralo s 'Vitezom tame', ali ta je kulminacija bila tako revolucionarna da se slobodno može opisati kao novi početak, jer ono što je Christopher Nolan napravio, prvo zagrijavši teren s 'Batman: Početak', a potom ga potpuno pomeo jednim od najgledanijih filmova svih vremena, jest uklonio pojedine elemente narativno-psihološke i estetske veze s prošlosti, u isto vrijeme ostavši u domeni stripovske stilizacije (na kraju krajeva, ipak je riječ o superheroju u tajicama, koliko drukčiji u tom kontekstu možeš biti?), samo prilagođene 'realističnim' očekivanjima novih generacija. Drugim riječima, 'Vitez tame' bio je radikalan rez, odcjepljenje od 'crtićaste' tradicije Batmana Adama Westa iz 1966, no dosta drukčiji i u odnosu na 'Batmana' Michaela Keatona iz 1989, koji jest bio inspiriran revolucionarnim stripovskim realizmom Franka Millera iz osamdesetih, samo što Nolan taj milerovski realizam dovodi u budućnost, tj. današnju sadašnjost. Trećim riječima, 'Batman' je za 1989. bio revolucija, ali nitko ne može reći da je baletni, stripovski Joker Jacka Nicholsona, ma koliko dobar bio, u konačnici uvjerljiviji, strašniji, genijalniji i jednostavno 'realniji' od onog Heatha Ledgera.

I tako dolazimo do pomalo paradoksalne situacije današnje filmske industrije – fenomena u kojem upravo priče o superherojima, u želji da se što više prilagode surovoj stvarnosti, postaju prvoborci neobične vrste (kvazi)realizma, unatoč tome što 'superheroji' i 'realizam' nisu baš pojmovi koje bi čovjek očekivao poženjene. Ili možda upravo zbog toga – atraktivnost i popularnost 'Čuvara' uvelike je ležala u tome što je Snyder Mooreov stripovski izvornik pokušao prenijeti što je moguće 'stvarnije' na velika platna, ostavši (koliko je god to moguće u novom, 'skučenijem' mediju) uz sve tehničke eskapade maksimalno dosljedan okrutnom 'superherojskom realizmu' izvornika (psihologija izvan dvije dimenzije plošnih likova superherojskog akcića, plus politika, nasilje, seks...), a čak je i novi 'Sherlock Holmes' s Robertom Downeyjem Jr.-om uspio s korištenjem 'stripovskog štiha' približiti se današnjem poimanju filmske stvarnosti, istodobno približivši djela Arthura Conana Doylea novim generacijama željnim prljavštine, nasilja, droge i ludila, daleko više i bolje od većine 'family friendly' adaptacija iz prošlosti.

Što nas vodi i do friških najava – novi naslovi koji žive od prerada, dorada i 'reboota' starih klasika danas se izravno reklamiraju i najavljuju etiketom 'novog realizma' pa tako Christopher Nolan priprema Supermanu ono što je već napravio Batmanu. Doduše, ovog puta ne kao redatelj, već kao savjetnik čiji je zadatak nadgledati proces alkemije, transformacije blesave, ali ultimativne dječje fantazije o muškarcu koji leti i topi čelik pogledom u film za nove generacije stasale na 'Vitezu tame'. Warner Bros tako je upregnuo Nolana kao mentora za nadolazeći film 'The Man Of Steel', projekt koji će pokušati zaboraviti na nedavnu kič-reinkarnaciju filmskog Supermana, a koji već sada najavljuje kao 'pristupanje priči na način na koji to još nitko nije učinio'.

I tu priča ne završava. Najave novih verzija klasika 'Tri mušketira' dolaze na valu uspjeha 'Sherlocka Holmesa' i ulaze u novu popkulturnu svijest filmom koji, kako kažu vijesti iz Hollywooda, treba unovčiti trend prilagodbe stripovskih i literarnih klasika ukusima današnje publike, pristupom koji bi gospodu s mačevima, tankim brkovima, dugim bijelim čarapama i šminkom na obrazima trebao učiniti... pa, svakako manje teatralnima i daleko 'realnijima', bližima 'YouTube/PlayStation' generaciji.

Znači li to da će mačevi biti natopljeni krvlju, čarape poderane i blatnjave, a obrazi rumeni od alkohola, vidjet ćemo uskoro. Samo je pitanje tko će biti prvi – Peter Straughan ('The Men Who Stare At Goats') koji na svoj način prilagođava klasik Alexandrea Dumasa novim zahtjevima publike iz multipleksa ili Paul WS Anderson koji također paralelno razvija svoju verziju 'Tri mušketira' – u 3D tehnici!