Koji Wakamatsu glavni je gost festivala Filmske mutacije: drugi festival nevidljivog filma, koji se u Zagrebu (kina SC i Tuškanac) održava od 20. studenog do 5. prosinca, s fokusom na filmovima koji spajaju seks i politiku. Kao jedno od najvećih imena japanskog Novog vala, Wakamatsu je taj spoj usavršio, a s njime smo razgovarali o kinematografiji šezdesetih, terorizmu, politici, cenzuri, druženjima s Yoko Ono, slanju kćeri na vojnu obuku u Palestinu...

Vaš novi film 'United Red Army' priča je o japanskoj Crvenoj armiji – kako to da ste tek sada odlučili snimiti svoju verziju povijesti i je li ta priča uopće relevantna danas, u 21. stoljeću?

Ja sam star čovjek, imam 72 godine i bilo je vrijeme da napokon snimim taj film. Osim toga, imam dojam da se o toj temi u posljednje vrijeme snimaju dosta neistiniti filmovi. Ja sam htio pokazati istinu pa da za 50 do 100 godina ljudi mogu znati što se tada događalo u Japanu. Naglašavam riječ istina, jer moj film govori o istini, o istinitom događaju; prije četiri godine, snimili su film s istom tematikom, ali on prikazuje neistinu. A to nisam mogao dopustiti. Nekoliko ljudi o kojima ovaj film govori još uvijek sjedi u zatvoru i čeka smrtnu kaznu, a bilo bi uistinu nepravedno prema njima da je dostupna jedino neistina. Njima, kao i mnogim mladićima koji su poginuli, ovim sam filmom želio odati počast.

Kakav je zapravo Vaš odnos s Crvenom armijom? Jeste li Vi u neku ruku pridruženi član, njihov filmski glasnogovornik?

Kao prvo, ja sam dosta stariji od te generacije. Ali ih, naravno, jako cijenim i smatram se prijateljem nekih od njih. Njihove obitelji danas u Japanu žive u strašnoj sramoti pa sam dijelom i zbog njih snimio ovaj film – te obitelji trebale bi znati cijeniti svoje pretke. Sve što su oni radili, radili su za boljitak države.

Kako danas gledate na političku situaciju u svijetu, prije svega na položaj Amerike i terorizam kao takav, danas 'popularniji' nego ikada?

Današnji teroristi nisu teroristi. Ono napadaju druge, vanjske organizacije, za razliku od Crvene armije, koja je uništavala sustav iznutra. Oni su se borili za promjenu svoje države na bolje i zato ih cijenim. Današnji terorizam je nešto drugo. Treba razlikovati terorizam kao pokret i terorizam koji je zapravo invazija. Svi znamo što se dogodilo u Vijetnamu, Amerikanci su čak i iz Japana tamo vozili oružje, tako da smo i mi bili upetljani u sve to... Ali današnji Amerikanci, mladi ljudi, možda i osjećaju da njihovi roditelji ništa nisu napravili za promjenu pa možda smatraju da nešto, bilo što moraju učiniti. No ono što Amerika danas čini jest terorizam koji je invazija, za razliku od aktivnosti Crvene armije, koja je bila pokret. Razlika je jasna.

Studenti koji su sudjelovali u tom pokretu studirali su na prestižnim fakultetima i čekala ih je blistava budućnost, bili su iz bogatih obitelji. Ali odlučili su ostaviti svoju blistavu budućnost i boriti se za promjenu. U to vrijeme, japanska vlada je maltretirala seljake i prisiljavala ih da se isele kako bi na njihovom zemljištu mogla graditi aerodrom; tu su i svađe oko Okinawe. Kad su se zaredali takvi događaji, mladi su se uplašili da bi opet moglo doći do rata. Mislim da je i to bio jedan od mnogih razloga za motivaciju.

Mislite li da danas filmovi mogu mijenjati svijet i jeste li to ikada uopće i mislili?

Ne znam za cijeli svijet, ali zbog filma 'United Red Army', Japanci koji su živjeli kao malo nebitno biće počeli su mijenjati pogled na sebe i na svoj život. To je ono što sam ovih filmom mogao učiniti, pomoći vratiti samopouzdanje.

Posljednjih desetljeća imate problem s putovanjima i odlascima na svjetske filmske festivale, zbog zabrane ulaska u neke zemlje, poput SAD-a... Kakva je danas situacija s time?

I dan danas, Amerika i Rusija mi ne dopuštaju ulazak u zemlju. Nisam bio u Britaniji, ali mislim da me ni oni ne bi pustili. U drugim sam državama bio i to mi je jako drago. A zašto mi zabranjuju ulazak? Vjerojatno zato što snimam ovakve filmove. Moram preuzeti odgovornost za to. I dan danas, japanska vlada smatra da sam ja tajni šef jakuza. (smijeh) Ako ništa drugo, zemlje u koje osobno ne mogu ući ipak prikazuju moje filmove.

Svoju ste kćer navodno poslali u palestinski kamp za vojnu obuku ne bi li 'naučila prave vrijednosti'. Istina?

Imam dvije kćeri, a jedna je čak otišla studirati u Ameriku. Ja ne mogu, ali djeca mogu, pa barem nešto... U Americi je nažalost stekla takav individualizam da nije marila ni za kog drugog, osim za sebe. To me jako smetalo. Zato sam obje svoje kćeri odveo u Palestinu i ostavio ih u vojsci. Poručio sam nadležnima da ih ne puste ma koliko plakale i vikale. U kampu su ostale tri do četiri godine, a vratile su se tek kad je počeo Zaljevski rat. Obitelj me naziva demonom, ali eto...

Vaša nezavisna produkcijska tvrtka Wakamatsu Pro pokrenuta je i jedno vrijeme vođena novcem koji ste dobili od jakuza, zar ne?

Nitko, ni banke ni nitko, apsolutno nitko, mi nije htio dati novac. Osim njih. U mladosti sam malo sudjelovao u njihovim aktivnostima. Imao sam prijatelje u jakuzama, pa sam od njih posudio novac. Ali sve sam vratio, vraćao bih im novac nakon uspjeha svakog filma.

Shinjuku je tijekom šezdesetih bio epicentar kreativnosti u Japanu, središte avangardnog kazališta, filma, glazbe... Kako danas gledate na te dane i postoji li današnji ekvivalent toj sceni?

Ja obožavam Shinjuku i živim blizu. Ta četvrt ne diskriminira. Nikog. Ja dolazim sa sela i nemam posebno porijeklo. Šećem se po kvartu bos u japankama, vozim se biciklom i nitko me čudno ne gleda. Ni strance ne gledaju čudno, i ne diskriminiraju ih. Tamo je nekada postojalo čak i kino specijalizirano samo za <i>underground</i> film. U Shinjukuu su se okupljale i miješale razne kulture...

U istom kvartu djelovao je i legendarni Shuji Terayama. Jeste li ga poznavali?

Shuji Terayama i ja smo gotovo iz istog sela, naša rodna mjesta su jako blizu. Ista smo generacija. Terayama je prva osoba koja je pohvalila jedan moj film, bio je to 'Chi wa taiyo yori akai' iz 1966. S Terayamom sam se puno družio u Shinjukuu.

Tu su i Nagisa Oshima i ekipa iz Art Theatre Guilda. Koliko ste se družili s njima? Vaše je ime na špici Oshimina 'Carstva čula' ('Ai no corrida' aka 'In The Realm Of The Senses') u svojstvu producenta...

Oshima i ja znali smo svakodnevno zajedno piti u Shinjukuu. Moj scenarist Masao Adachi znao je raditi s Oshimom, dok je Oshima znao slati svoje kolege u moj studio. Ne samo da smo bili prijatelji privatno, već smo i poslovno puno surađivali. Neki su naše dvije skupine znali nazivati Wakamatsu-gumi i Oshima-gumi, a 'gumi' je izraz koji otprilike znači grupa, skupina, samo se koristi kod opisivanja bandi jakuza.

Zanimljivo je bilo i to da su osoblje iz Oshiminog studija činili ljudi koji su završili fakultete pa kad se svađaju, to rade samo verbalno. Moji radnici i moje kolege svađali bi se fizički i uvijek bi

pobijedili (smijeh). Dakle, za razliku od osoblja iz mog studija, kod Oshime su radili ljudi koji su vrlo inteligentni, ali nisu previše fleksibilni. Zato što previše znaju nisu bili idealni za jedan ovakav film, gdje je trebalo puno prilagodbe, mozgovi su trebali biti 'mekaniji'. Kad su čuli koliko će unutra biti erotike, odbili su raditi na filmu, pa ga je moja ekipa odmah vrlo rado prihvatila.

'Carstvo čula' je tako snimalo osoblje iz mog studija. Oshima je redatelj, ali svi ostali ljudi u produkciji su moji. On me zamolio da to organiziramo i rekao da se ne brinemo oko novca, jer su nešto dobili i iz Francuske.

Zanimljivo je da su Francuzi bili glavni mentori 'Carstva čula', dok Vaš klasik 'Embryo Hunts In Secret' u Francuskoj na DVD-u ima etiketu '18' i strogo mu je limitirana distribucija. Je li taj naslov i dalje vaš najkotroverzniji?

Baš me briga za one koji ne razumiju taj film. Ali oni pametniji shvatit će njegovu poantu, odnos pozicije moćnijeg i slabijeg. Publika to ne smije gledati kao odnos muškarca i žene, već odnos moći i potlačenosti. Unatoč tome što je kontroverzan, svjetski filmski festivali uporno ga žele prikazivati. U Francuskoj ga, dakle, ne smiju gledati mlađi od 18 godina, ali u Italiji nema tih problema.

Još jedno zanimljivo prijateljstvo veže Vas uz Yoko Ono. Je li istina da ste je poznavali dok je bila toliko siromašna da je spavala kod vas u sobi na jednom od filmskih festivala u Europi?

Da, to je istinita priča. Ona je često dolazila kod mene i govorila da je gladna. Yoko Ono me naučila pušiti marihuanu. Ali sada više ne pušim. (smijeh)

Koje redatelje i filmove danas najviše cijenite, u Japanu i svijetu?

Ne gledam druge filmove jer smatram da su moji filmovi najbolji na svijetu. Ali kad me pitaju za utjecaje, uvijek spomenem Godarda. Godard me naučio da se film može snimati posve slobodno, bez pravila, da mogu raditi što i kako hoću. Kod njegovih filmova ne postoji filmska gramatika i to mi se sviđa. Od njega sam naučio i to da ti ne treba puno novca za film pa kad nemam dosta novca, tjeram se raditi u uvjetima u kojima se nađem.