U kakvom ovo vremenu živimo, pita se i jedna 'žena od teatra' koja je na svojim plećima osjetila mnoge životne udarce i unatoč svemu - ne odustaje. Mani Gotovac ni u 76. godini života ne nedostaje duha, poleta, istine, ljubavi, a ni strasti. Svi koji su bili dio njezine 'Ženske priče' , književne večeri u Bookcaffeu čija je sinoć bila gošća, mogli su se u to uvjeriti.

Nakon nekoliko mjeseci šutnje, u kojima je bila posvećena svojoj obitelji, pisanju i pripremanju novih predstava, Mani nas je podsjetila da se za prave životne vrijednosti uvijek vrijedi boriti. I kad se sve oko nas ruši poput kula od karata, Mani je tu uzdignute glave.

'Mnogi misle da sam ja čvrsta žena, da sam jaka, neka željezna lady. Možda tako izgledam, ali to nisam. Nedostaje mi puno željeza da bih to bila. Napravila sam u životu tisuću promašaja i svinjarija, ali sam zato uvijek jasno vidjela istinu. Novac je danas jedina ljubav, važno je imati status, prepustiti se jeftinim užicima, njegovati izgled. Ponajprije izgled. Hamletovsko pitanje 'biti ili ne biti' danas glasi 'izgledati ili ne izgledati'. Ugovori i računi postali su važniji od svega. E, vidite, to nije moj život, to nije moj teatar. I nikad neće biti', poručuje Mani.

I dok gledamo jedni druge, a uopće se ne vidimo u današnjoj mašineriji života i braka, žena koja je u životu žrtvovala mnogo toga samo za ljubav vrlo realno vidi sve probleme današnjeg društva.

'Živimo u zemlji u kojoj svi misle da su važni, a specijalisti smo u uništavanju prave vrijednosti. Nikad si nisam pridavala veliku važnost, a ljudi su sudili o onome što sam stvarala. Zato sam svojoj zadnjoj knjizi i dala taj ironičan naslov 'Ma koji život, ma koji teatar'. A cijeli život volim teatar jer je to moje oružje da na sceni progovorim o onom što se u životu ne smije. Danas je vrijeme lažne slobode, zabrane su svugdje oko nas. Svi pričaju o zabranama u politici, kao da nije zabranjeno voljeti oženjenog čovjeka s troje djece. A o tome nitko ne priča. Kao ni o frigidnim vremenima u kojima živimo. Svjedoci smo frigidnosti ideja.' Na pitanje gdje danas vidi ljepotu teatra, kaže:

'U trenucima koji nas ošinu svojom dubinom. Nina Violić u 'Vučjaku' je teatar. Gledate ženu koja uspijeva osloboditi unutarnju žensku energiju koja nas pogađa. Sve je u toj predstavi imalo smisla samo zbog toga. Tako ja to vidim', objašnjava Mani, dodavši da i sama radi na novim projektima.

'Nisam se umorila, nikad neću. Čovjek je živ dok stvara i razmišlja. Tako je nastala moja nova predstava po knjizi Alessandra Baricca 'Ocean more' u varaždinskom HNK-u, daleko od zagrebačke buke i zvjezdanih lica. Zagrebačka publika moći će je vidjeti na 8. ožujka, na Dan žena, u ZKM-u', otkriva Mani, ujedno pripremajući ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre. Sudeći po njezinoj strasti kad o tome govori, bit će to kulturni događaj godine koji će uzdrmati mnoge hrvatske stupove društva.

U svojoj priči dotakla se i žena koje su svojim načinom života uspjele napraviti isto.

'I danas me mnogi napadaju zbog Severine koja je bila moja barunica Castelli. Pa zašto ona, Mani? Pa zato jer je uvijek bila bolja glumica nego pjevačica. I zato jer su ljudi napokon hrlili u teatar gledati 'Glembajeve'. Zato jer bez hoda po rubu nema prave umjetnosti. Ne možeš stvarati teatar i igrati na sigurno. To nije radila još jedna žena koja je danas redovnica u najstrožem samostanu i hoda bosa. A ona je jedna od mojih rana koje teško zacjeljuju', kaže. Riječ je glumici Editi Majić.

'Nema života bez tragedije. Mene su moje obilježile. Posljednja u nizu bila je najteža i najbolnija', priznaje.

Danas Mani piše novi roman. Posvetit će ga, kaže, svom unuku Jakovu. Dječaku koji je svih ovih godina uči živjeti. I kojeg voli najviše na svijetu. 'Ne vjerujem da su svi unuci isti, da ih sve možemo jednako voljeti. To nam je nametnuto. Otkad se rodio, Jakov je moja ljubav. Njemu ću posvetiti moju knjigu. Pišem o obitelji, njezinim brigama i mukama koje nikog na ovom svijetu nisu zaobišle. Pa ni mene', iskrena je, kao i uvijek, Mani.