‘Prije ponoći’ redatelja Richarda Linklatera, nastavak kultnih filmova ‘Prije svitanja’ i ‘Prije sumraka’, romantičnih drama koje su obilježile nezavisnu američku filmsku scenu u zadnjih 20 godina, stiže u hrvatska kina.

‘Drugi film završava takvim upitnikom da su se ljudi godinama pitali hoćemo li snimiti i treći’, kaže glavni glumac Ethan Hawke. ‘Mi se to pet godina nismo pitali, no odjednom smo počeli.’

Je li ikada postojao plan da film bude trilogija?

Pretvara se u životni projekt, ali to nikada nije bila namjera. Mislim da Rick Linklater), Julie i ja nikada nismo mogli pomisliti, osim u šali, da ćemo snimiti drugi dio.

Kada ste se i kako odlučili treći snimiti u Grčkoj?

To je bila Rickova ideja. Razgledavao je niz lokacija, ali kada je otišao u Grčku, tamo je stao. Tamo je htio snimati. Scenarij smo pisali tako da se može odvijati bilo gdje, u Rusiji, New Yorku, bilo gdje. No Grčka je bila ta koja ga je inspirirala.

Je li film poluimprovizirani projekt?

Niti jednu riječ nikada nismo improvizirali. Rick je vrlo pedantan kada je u pitanju to kako će nešto snimiti. Ne možeš snimiti kadar od 13 minuta, ispričati priču i cijelo vrijeme improvizirati. Rick želi što duže kadrove i opsjednut je scenarijem pa nas tjera da stvaramo iluziju spontanosti.

Kako ste svoja osobna ljubavna iskustva iskoristili za ovaj film?

Na svaki mogući način.

Jeste li otkrili zašto se i kako ljudi zaljubljuju?

Pa to je odavno jasno – zbog kemikalija. Namirišeš ih na nekome.

Koliko ste dugo pisali ovaj nastavak?

Naporno smo radili na skici, kosturu, prikupljanju zabilješki. Zvuči otrcano, ali to je kao izrada snježne grude. Počneš s osnovnom idejom – odlučili smo raditi zajedno, to je prva velika ideja. Rick ima pune bilježnice cool rečenica, stvari koje inspiriraju film, sve što je po njemu vezano uz film. Gruda samo raste i raste, a kada se na pet dana povučemo u osamu, složimo 25 stranica. Kada smo odlučili ići u Grčku, ostalo nam je pretvoriti 40 stranica u cijeli scenarij. To je bio veliki pritisak.

Jeste li razmišljali o tome da Jesse i Celine na početku filma ne budu zajedno?

Razmišljali smo o svakoj mogućoj situaciji. Mogli su biti oženjeni za druge ljude koje su slučajno upoznali – to je najteža stvar, odlučiti što je film koji želite pisati.

Treći dio je najmanje romantičan, više pragmatičan, zar ne?

Odlučili smo da je blesavo da i treći bude o flertu. Prva dva filma daleko se više bave fantazijom, projekcijom toga kakav bi netko mogao biti. Logično da je treći film o tome tko su oni zaista.

Kako je raditi s Julie?

Nikada prije nisam upoznao nekoga iz svoje generacije tko je toliko strastven i talentiran. A usto je i jako obrazovana o filmu. Iako je imala 23 godine kada smo snimali 'Prije svitanja', već je radila s Godardom, Kieslowskim i Volkerom Schlöndorffom. S 23 godine bila je iznimno mudra, a ja svakako nisam. Imam osjećaj da je pokušavam sustići zadnjih 20 godina.

Koliko se scena nezavisnih filmova promijenila otkada ste snimili ‘Prije svitanja’?

Jako se promijenila. Mislili smo da je teško u devedesetima, jer nije bilo dobro kao u sedamdesetima, ali sada shvaćam da su devedesete bile predivno razdoblje. Danas su nezavisni filmovi nešto drugo, zombi filmovi i sl. Puno filmova u čijem sam snimanju najviše uživao prije deset, petnaest godina bi danas bilo jako teško snimiti. Film kao što je ‘Gattaca’ danas ne bi mogao biti snimljen. ‘Before The Devil Knows You’re Dead’ bi bilo jako teško snimiti danas. Postalo je sve teže i teže i teže... za sve. Žao mi je mladih ljudi.

S druge strane, vi ste ušli u četrdesete. Kako je to utjecalo na vas?

Mislim da me uhvatila blaga panika. Uvijek sam na sebe gledao kao na učenika, kao na osobu koja voli učiti. Imao sam osjećaj da bih danas trebao završiti s učenjem i nešto već znati. Uhvatila me panika da ništa ne znam. Nisam znao kako prestati biti učenik. A onda sam shvatio da ne moram prestati učiti.