Počeli ste kao samostalna pjevačica nastupajući na festivalima zabavne glazbe pa čak i na Dori, da bi prije sedam godina zapjevali sa Gustafima i potom krenuli u solo avanturu sa bendom Barbari. Što bi bilo neko ostvarenje vaših snova? Inozemna karijera, slava i popularnost u Hrvatskoj i regiji ili nešto treće?

Želim živjeti na pozornici! Drugim riječima, neki moji snovi i ciljevi bi se ostvarili kada bismo mogli konstantno svirati glazbu koju stvaramo i volimo, glazbu u kojoj uživamo... i naravno, da možemo živjeti samo od toga! A za živjeti od toga treba puuuuno svirati, a s obzirom na to da je Lijepa Naša ipak malo premala za puno svirati i zadržati ekskluzivnost, snovi kažu da je nužan iskorak! Ne vidim se u nekoj kancelariji sa hrpom papira uz konstantnu zvonjavu telefona, svakodnevna buđenja u ranim jutarnjim satima mi nikad nisu išla, činila su me strašno nervoznom osobom...Ne treba mi puno sna ali ne volim zvuk alarma koji je namijenjen za nasilno buđenje ljudi. Jedva sam čekala završiti školovanje da te jutarnje torture napokon prestanu postojati u mom životu. Moja životna hrana je glazba! Kada sam ljuta ili tužna moj lijek za oporavak je gitara. Čopim gitaru i svu energiju usmjerim na nju. Energija se pretvori u zvuk, a ponekad i pjesmu, te mi izvuče osmjeh na lice... U trenutcima kada iz bijesa ili tuge napravim pjesmu na kraju budem toliko sretna da zaboravim da me je nešto uopće mučilo i da sam bila bijesna ili tužna. Jedini podsjetnik na to ostane negdje u pjesmi.

Krenimo redom. U kojem momentu je nastao klik zbog čega ste iz solo karijere prešli u Gustafe? Zapravo grupu koja je zvučala gotovo potpuno drugačije od svih vaših dotadašnjih pjesama.

Da budem iskrena, nije mi bio neki cilj ostajati u onome điru, u niti jednom trenutku. Polazila sam satove pjevanja u Rijeci i pružila mi se mogućnost da odem na neke festivale zabavne glazbe u čemu nisam vidjela ništa loše već korak ka svome napretku. Tada baš i nisam bila toliko sigurna u sebe, nisam imala previše iskustva sa pozornicom izuzev nekih osnovnoškolskih glazbenih solo točaka, imala sam tremu i trebalo ju je svladati i isprobati pozornicu, gdje ćeš bolje nego na festivalima gdje se u velikom broju slučajeva pjeva na playback. Pjesme koje sam pjevala nisu bile moje i nisu bile moja poruka. Već tada sam, po tiho, u sebi razmišljala o nekom bendu i mogućnosti da sviram. Zamišljala sam se na basu ali trebalo je ići polako, postepeno...misao je ostala. Pomalo mi je dosadilo pjevati tuđe pjesme i htjela sam nešto više svoje. Nakon Dore sam definitivno shvatila da želim ići svojim putem i da sam malo zalutala, trebao je oštar zaokret koji je došao putem kao naručen. Niti mjesec dana poslije Dore počela sam s Gustafima. Ni u Gustafima nisam pjevala svoje pjesme ali sam bila bliže sebi i polako sam počela otkrivati glazbu u nekom drugom pogledu, malo naprednijem.

Šest godina života u Gustafima sigurno je ostavilo trag na vama. Možete li izdvojiti najljepše trenutke sa Gustafima?

Najveća doza adrenalina kroz mene je šibala za vrijeme koncerta u pulskoj areni kada su Gustafi nastupali kao predgrupa Manu Chaou, a isto tako sam se osjećala nekoliko dana nakon tog koncerta kada je uslijedio idući, na Exitu. Počeli smo koncert pred desetak ljudi, a završili pred nekoliko tisuća iznad kojih se stvorio oblak prašine od silnog skakanja i plesanja. Ne mogu opisati osjećaj koji me obuzeo u tim trenutcima, bio je izvanredan!

Što je presudilo da se dogodi taj drugi klik pa da napustite Gustafe i krenete u novu solo karijeru ali ovoga puta uz prateći bend?

Šest godina mi je bilo dosta. Počela sam sve više razmišljati u nekom drugom smjeru što se tiče glazbe. Ono što me je počelo sve više privlačiti je čista svirka bez ikakvih loopova i samplova, nabrijanije gitare i neki žešći ritmovi. Zasitila sam se okolnosti koje ne mogu mijenjati, promijenila sam okolinu. Svojih ideja sam imala jer sam u tih šest godina naučila svirati gitaru i usudila se početi pisati stihove, nisam imala strah od neuspjeha i bila sam željna ići dalje, napredovati, htjela sam prestati tackati na istom mjestu. Otišla sam iz benda skupa s 2012. godinom i u 2013. zakoračila svoja! Imala sam u glavi što bi to otprilike dalje trebalo biti i imala sam podršku, stvari su se brzo razvile, za nekih desetak dana oživjeli su Barbari.

Koliko su Gustafi i muzika Gustafa pa i lik i djelo Edija Maružina ostavila trag na vama?

U tom sam periodu drukčije počela gledati na glazbu i otkrila sam koliko je lijep i velik svijet glazbe. Dosta glazbe koju sam slušala s njima je imala utjecaj na mene, Čedo nam je uvijek otkrivao neku super glazbu. Svi su oni ostavili veliki utjecaj na mene, a pogotovo neki njihovi stariji albumi. To su ljudi puni dobre, pozitivne energije koju šire iznimnom lakoćom kroz svoje pjesme. Njihova filozofija širenja energije kroz pjesme mi se jako dopala i to je jedna lijepa smjernica za dobar glazbeni put, smjernica koje ću se uvijek držati.

Djelomično se osjete Gustafi i u Barbarima iako su Barbari ipak drugačiji bend. Koje su po vašem mišljenju najveće razlike između Barbara i Gustafa?

S obzirom da nas je od pet Barbara čak četvero bivših Gustafa mnogi pomisle kako to mora da ima nekakve veze s Gustafima, no nema. Jedina veza je energija koju smo davali u onaj bend i koju dajemo u ovaj. Svi smo mi ovdje u Barbarima jer smo na neki način bili željni promjene. Naše su glave iste no u potpuno drugim uvjetima i funkcijama, pjesme su drukčije, drukčiji zvuk, drukčiji utjecaji a i volimo eksperimentirati s glazbom u nekim našim viđenjima normale.

Sami ste napisali tekstove za sve pjesme ali i glazbu za gotovo sve pjesme na albumu 'Monfiorenzo underground'. Inspiracije vam očito ne nedostaje. Dajete li slobodu stvaranja i ostalim članovima benda?

Naravno, mi smo bend, svaki pojedinac ima slobodu stvaranja i svaka ideja je dobrodošla. Svaku se ideju isproba, temeljito sagleda, a potom odluči ide li ili ne ide. Drukčija politika benda bi rezultirala energijom od koje smo bježali i iziskivala promjenu imena benda u Barbara Munjas i XY prateći bend. Ne želim to. Svakog puštam da bude ono što je. Neki od nas se poznaju cijeli život, neki nešto kraće. U svakom slučaju, otkrili smo kako tko od nas funkcionira i nema ljepšeg nego prepustiti se energiji i idejama koje osjećaš i svirati.

Vaši su tekstovi pjesama drugačiji od ostalih ljubavnih pjesama. Osim što su pjesme pune neke pozitivne energije, i vaša poezija dosta odskače netipičnim pristupom ljubavnoj tematici. Kakvi ste vi osobno po pitanju ljubavi i ljubavnih odnosa?

Volim se igrati tekstovima i volim se igrati skrivača u svojim pjesmama, umatati druge teme u ljubavnu tematiku. Mislim da su svima, počevši od mene, pomalo dojadile tipične, dosadne pjesme sa tekstovima koje smo već sto puta čuli u nekim prijašnjim pjesmama. Ne kažem da ja radim nešto novo i inovativno ali izbjegavam ono što mi se ne sviđa. A po pitanju ljubavi i ljubavnih odnosa sam zatvorena u sebe, svoju maštu i pjesme.

Sretno zaljubljena?

Jesam.

Puno pažnje poklanjate vizualnom dojmu što se odlično vidi i po vašim spotovima. Do sada ste već snimili tri spota za tri singla sa debitantskog albuma. Sprema li se i četvrti?

Svi u bendu držimo do toga da je oko vrlo važno u poimanju glazbe! Ono što je uhu super bude još bolje ako je i oko zadovoljno. Sa Irom Tomić smo se lijepo skužili i napravili dva lijepa spota za 'Mjesečinu' i za 'Patološkog lažljivca', a ona je zaslužna i za fotografiju koja krasi cover našeg albuma. S Tonijem Juričićem smo također kliknuli i snimili treći video za singl 'Realnost'. Četvrti spot samo što nije. Kroz koji dan će biti vani. Četvrti singl se zove 'Moje vrijeme'. Ovog su puta za video zaslužni Marko Sovulj, Luka Nereka i Nenad Bravar. Bit će to jedan pozitivno ludi spot sniman na raznim lokacijama, pun različitih scena, a u jednoj se među nama pojavljuje i Sara Renar.

Koliko je po vama važno da singlove prati i prikladan video spot?

Meni osobno nije bitno da video prati priču. Bitno mi je da prati energiju pjesme i tu je već velik dio riješen.

20. veljače nastupate u Vintage Industrial Baru u Zagrebu. Spremate li se kako posebno za taj nastup? Imate li tremu?

Na albumu nam je sa svojim bariton saksofonom gostovala Jovana Joka te nam se u nekoliko navrata pridružila u live svirkama. Skupa s njom nam se u tih nekoliko live svirki pridružila još jedna saksofonistca, Weronika Partyka, a sada u Vintage-u će nam se pridružiti i treća saksofonistica, Petra Horvat. A osim saksofonistica tu će biti i Sara Renar koja će nam se pridružiti u nekoliko pjesama. Inače surađujemo sa Sarom na jednoj njenoj pjesmi što će se moći čuti kroz neko vrijeme! Nema treme, trema je prebrođena. Možda me ulovi netom prije svirke, nikad ne znaš no ne bi se trebala pojavljivati, nisam joj poslala poziv.

Ne skrivate da vam je uzor i da vas inspirira PJ Harvey. Zbog čega?

Zato što si slušajući njezine pjesme mogu stvoriti film u glavi i totalno se ufurati u atmosferu pjesme. Kada neka pjesma počinje stvarati film u mojoj glavi onda je to definitivno to!

Hoćete li izvesti i nešto njezino na koncertu u Zagrebu?

Naravno!