Premda mu samu zabunu nisam zamjerila, nisam mogla previdjeti način na koji ju je artikulirao, pa sam stigavši na Pleso sročila pritužbu prijevozniku - i podijelila je na Facebooku. Dan poslije imala sam preko petsto lajkova; bit će da takve stvari žuljaju mnoge.

Zašto, kad se ne uklapamo u zadanu rodnu kategoriju, postajemo nitko i nešto? Zašto se muškarci moraju ponašati 'kao muškarci', a žene 'kao žene'? Hoće li ljudska vrsta izumrijeti kad žene zađu u 'muške' zabrane, i obrnuto? Kad u saboru bude sjedilo, a iza kamere stajalo, jednako žena koliko i muškaraca? Odgovore na neka od tih pitanja, ili barem ovo posljednje, ovih se dana mogu naći u turskoj prijestolnici; a mene pak najviše zanima na koji način žene, kad se dočepaju kamere i dragulja u celuloidnoj kruni, dugometražnog igranog filma, problematiziraju pitanje roda; na koji način oblikuju ženske (i muške, dakako) identitete. Podrivaju li rodne stereotipe ili ih učvršćuju? Zbunjuju li konduktere, ili pak svoje celuloidne izdanke češljaju i šminkaju u skladu s priručnicima za stanovnice Venere?

Posebno su na tom planu zanimljivi filmski prikazi žena u ratu; a žensko iskustvo ratova i poraća na području Jugoslavije još uvijek je tema fascinantna kako međunarodnoj (festivalskoj) publici, tako i institucijama financijerima (ili Angelini Jolie). Zato ne čudi da sam u Ankari naletjela na još jedan film koji se bavi ratno-ljubavnom pričom sa ženom u njezinu središtu – film Mihaele Kezele, 'Najljepša je zemlja moja' koji je nedavno imao i zagrebačku premijeru u sklopu Dana europskog filma. Ljubavna priča između Srpkinje Danice (Zrinka Cvitešić) i Albanca Ramiza (Mišel Matičević) na ratom i NATO-m zahvaćenom Kosovu poslovični ljubavni zaplet začinjava podzapletom o nedopuštenom, uranom osiromašenom NATO-vom streljivu čija je uporaba ostavilo ozbiljne posljedice na živote i zdravlje živog svijeta (ovdje ponajviše djece) iz bombardiranog područja.

Antiratna poruka, poruka da je ljubav slijepa (ovdje je više gluha, jer jezik je ono što dvoje ljubavnika ponajviše dijeli) te da u ratu najviše stradavaju nevini (djeca), nije – složit ćete se – bogzna kako originalna, a nije ni isporučena na osobito revolucionaran način. Gluma je općenito solidna, a Zrinka Cvitešić, za one koje to ipak najviše zanima, besprijekorna je Srpkinja – ni rođena majka s tim je naglaskom ne bi prepoznala. Ono, međutim, što ponajviše iritira u pravocrtnoj i predvidljivoj naraciji upravo je artikulacija ženskosti, koja se prelama kroz dva lika – već spomenutu junakinju Danicu (djece: dvoje) i susjedu nerotkinju (djece: ), te njihov odnos. Jer, uz globalnu tragediju rata koja je kontekstualna, neupitna i zadana, u selu se događa emocionalno intenzivnija tragedija ljubavne priče dvoje mladih sa suprotnih, zaraćenih strana, ono što naraciju drži na okupu, a gledateljicu na rubu sjedala i suza.

Tko zabada nož u narativno srce filma, tu ljubavnu priču? Tko srpskim vojnicima prijavljuje Šiptara? Susjeda! Zašto? Zato što je ljubomorna na Danicu koja ima dva sina, a ona jalova. Nadalje, na kraju filma, svoju životnu i (anti)ratnu filozofiju Danica sažima u jednoj rečenici: 'Kad imaš dvoje djece, nemaš vremena za mržnju.' Razmislimo o implikacijama takve konstrukcije ženskih likova i njihove motivacije, kao i o posljedičnom oblikovanju (ratnog) maskuliniteta.

Budući da u stvaranju i 'imanju' djece nerijetko sudjeluju i muškarci, postavlja se pitanje: zašto su muškarci izuzeti iz Daničinog aforizma? Prestaju li biti roditelji kad počne rat? Mogu li očevi ikad toliko voljeti djecu da bi se zbog njih odrekli mržnje – ili je očinstvo zapravo drugorazredan tip roditeljstva, koji ostavlja dovoljno prostora i za ratovanje, i za političko odlučivanje, i za snimanje filmova? Mihaela Kezele, poput mnogih prije nje, udara u iste izlizane diple rodnih stereotipa – a koristiti ih u ratnim pričama osobito je problematično jer iznova naturalizira ulogu žene u ratu kao majke/proizvođačice nacije, pasivne i požrtvovne dok su muškarci na jednako stereotipan (pa tako društveno i umjetnički poguban) način svedeni na djelatnike rata, vezane uz vlastitu ulogu ratnih strojeva i osvajača teritorija, ničijih roditelja, sinova tek domovine.

Na pitanje žene iz publike (nisam ja, majke mi!) nije li malo problematično objašnjavati zlo u susjedi njezinom nemogućnošću da se 'ostvari' kao majka, redateljica je rekla da je takvo oblikovanje uloge bilo ideja same glumice koja glumi susjedu te da je inzistirala da je tako igra. Nije otkrila koliku su ulogu u prekrajanju scenarija imala djeca-glumci i jarić koji se također pojavljuje u nekoliko prizora.

Bilo kako bilo, izgleda da ćemo se još neko vrijeme morati strpjeti da bismo dobili rodno kompleksnije i promišljenije priču o ljubavi u ratu, ili samo o ljubavi, u kojima će muškarcima biti dopušteno da budu majke, a ženama da budu očevi, i da će biti prepoznati kao znak nove slobode, filmske i društvene, a ne kao prijetnja sustavu; nešto što valja sasjeći u korijenu, po hitnom postupku svesti na stvar.