Mirisi i okusi Lošinja su neizmjerno bogatstvo ovog otoka, uz cijelu galeriju prekrasnih plaža. Još na brodu, valjajući se po jugu na otvorenom moru i lagano se približavajući Malom Lošinju, shvatio sam da se radi o posebnom arhipelagu i otočju. Unije, Susak, Olib i Ilovik, sa svojim sjedištem Lošinjom, zaista odaju tu posebnost i harmoniju s priodom. Otok vitalnosti, kako se Lošinj predstavlja svojim gostima, zaista ima uporište u zdravoj klimi i mirisima i okusima koje su vrijedni turistički djelatnici na čelu s direktoricom Đurđicom Šimičić sjajno zapakirali. 'Miomirisi i okusi Lošinja' je manifestacija koja se širi po cijelom otoku, na grad i okolna mjesta, na kampove, hotele, turističke agencije, restorane, kozmetičke salone i sl. Saznajem da se miomirisna mreža širi u svim oblicima, od cvjetnih aranžmana, potpurija, likera, sokova, kolača, dekoracija do gastroponude, u čemu se na različite načine koristi autohtono otočno bilje. U projekt se uljučuju svi, i stanovnici Lošinja i njihovi gosti. Miomirisne radionice pohode i domicilni stanovnici i onda te vještine i znanja prenose na goste Lošinja koje uče kako spraviti prirodni napitak ili autohtoni biljni pripravak npr. za masažu. Biljnu osnovu mogu sami ubrati na otoku, ponijeti sa sobom i sami doraditi ili kupiti kao gotov otočni suvenir-proizvod. 'Osmislili smo i mirisne mjesece', priča Đurđica Šimičić iz TZ Malog Lošinja. Sada su mjeseci mirte, šipka i masline. Pridružuje mi se Anamarija Pažin Morović, nagrađivana i poznata aromaterapeutkinja. 'Lošinj je prva destinacija koja ima svoju privatnu kozmetiku', kaže mi Anamarija i nadodaje: 'Sve su veći osviještenost, briga i interes za izradu vlastitih prirodnih preparata.

Gosti koji dolaze na Lošinj to su primili s oduševljenjem i sada nam se vraćaju kako bi na svom odmoru, mogli upoznavati otok putem mirisa i okusa i na drugačiji način te sami sudjelovati u pripremi i upotrebi otočnih proizvoda.' Anamarija je pak to sve utjelovila u wellness priču u hotelu 'Aurora' i sa svojim studijem Lauris uključila se u priču 'otoka vitalnosti'. Otočna kozmetika, kako je voli nazivati, ima odlične psihološke efekte jer turiste uključuje u kreativnu i zabavnu igru za cijelu obitelj. Dodatno se razvija ekološka svijest i populariziraju prirodni proizvodi. Kroz wellness tretmane svaki gost izabere željenu terapiju. O tome koliko su na Lošinju u pravu bacajući sve karte na prirodu, govore i nagrade koje stižu iz svijeta. Tako je američki magazin za putovanja i odmor Premier Traveller proglasio Lošinj, točnije Welness Hotel Aurora, jednim od 10 najboljih na svijetu zbog koncepta nadahnutog prirodom. Prema ocjeni Premier Travellera, bogatstvo biljnih vrsta koje rastu na Lošinju, Anamarija je iskoristila kao inspiraciju za stvaranje vlastitih unikatnih tretmana. Samo slušam jer ovoga puta se ne prepuštam u ruke otočnog wellnessa, to ću drugi put - obećajem svojoj sugovornici, prvo idem pedalirati Lošinjem.

Obližnji Čikat je moja prva bike destinacija: krećem obalnom šetnicom i malim cestama, shvaćajući odmah da je ovo zapravo prava bike oaza; vozim 20 km, u polukrug, a od Malog Lošinja stalno sam udaljen koji kilometar i mogu se odlučiti vratiti poprijeko kada god zaželim. Što je posebno zgodno cikloturistima, uvijek su tu negdje, a voze lijepu turu. Iznenadio sam se koliko je kampera još tu, očito ih je zadržala relativno lijepa jesen. Na plažama još suncobrani i ležaljke za svaki slučaj. Saznajem da će od ove godine kamp Čikat raditi cijele godine, tako da me turisti koji šeću, voze bicikl ili se izležavaju na ležaljkama udubljeni u knjige – više ne iznenađuju.

S obzirom na to da je dio hotela tradicionalno otvoren cijele godine – lijepa je prilika za produžetak ove sezone. Pedaliranje nastavljam prema jugu, iduća lokacija gdje stajem je Miomirisni vrt: na jednom mjestu posađene su gotovo sve vrste otočnog bilja koje je sastavni dio projekta. Lošinj je otok koji posebno lijepo miriše, a miomirisni otočki vrt na jednom mjestu prikazuje to bogatstvo. Za ovu priliku kušam mirto, popularno otočno piće koje se, kao i drugi napitci i kozmetika, ovdje može kupiti. Put me dalje vodi na otočni vrh Sv. Ivan (234 m) do kojeg se može i planinarskom stazom za sat i biciklom za pola sata po cesti koja ide iz Lošinja za Mrtvašku, tzv. lošinjski južni rt. Pogled s vidikovca na cijeli lošinjski arhipelag i mjesto Veli Lošinj je fenomenalan. Na vrhu je i istoimena kapelica. Posebno je atraktivan spust u centar Velog Lošinja, tako da se za pola sata već sjedi na kavi u velološinjskoj lučici koja zbog svojih starina i šarenih kuća liči na morsku bajku. Šetnica i bike staza do Malog Lošinja su prekrasni, stalno teku uz more, pješke treba 45 min, a biciklom se stiže za 15 min.

Ilovik još u bunkerima

Na Ilovik smo stigli predvečer. Učinilo mi se kao da ovo što vidim nije s mog planeta. Kada su navečer konobari ispred restorana malim udicama lovili lignje, prvo nisam znao zezaju li se ili stvarno love nešto za našu večeru. Sve dok se lignja nije zakoprcala na rivi. Tako sam vidio lignju prvi put u životu uživo, a ne samo na tanjuru. Kada sam jednu mlađu obitelj upitao u rano jutro, dok su išli s kantama 'valjda u ribu', znaju li oni uopće što je to stres, uz osmijeh dobio sam odgovor: 'Da, od gostiju koji dođu na otok. Sve je prenosivo!' Iako svi idu pješice, glavno otočko prijevozno sredstvo su 'tačke' i bicikl. Imam dojam da ih ostavljaju bilo gdje, pa da ih onda svi opet koriste, kada im zatreba. Ovu neobično toplu jesen koriste kako bi obnovili svoje kuće, iako nisu priznali - mislim da uživaju u vodi, ali običnoj, onoj iz vodovoda koja je na otok stigla tek prošle godine. Ilovik je, naime, pun bunara u kojima se skupljala kišnica. Broj stanovnika na Iloviku se ljeti poveća nekoliko puta sa sadašnjih osamdeset, ali kažu da ih je u Americi još barem tristotinjak. Podatak da je prošlogodišnja Miss SAD-a porijeklom s Ilovika, govori o posebnosti i ljepoti Ilovika i njegovih ljudi. Otok je inače omiljena destinacija nautičara, pa potom za male kruzere kojima je Ilovik obavezna luka. U jednodnevni posjet može se izletničkim brodovima iz Velog i Malog Lošinja. Redovna brodska linija i van sezone povezuje Lošinj i Ilovik četiri puta na dan. Taj brod vozi samo desetak minuta jer je Ilovik gotovo naslonjen na južnu točku Lošinja – Mrtvašku.

Šetajući otokom uopće ne mogu zamisliti kako izgleda na proljeće, kada je u jesen sve u cvatu. A voće stanovnicima ni ne treba jer imaju sve, od limuna do šipka. Mnogo je pitomih uvala, a na jugu i pješčana plaža Paržina. Akvatorij Ilovika prirodno je zaštićen od svih vjetrova te može pružiti siguran boravak jahtama i manjim brodovima. Svojim položajem na granici sjevernog i srednjeg Jadrana vrlo je pogodan za noćenje nautičarima jer za samo nekoliko sati može stići do Istre, Krka, Raba, Paga, Kornata i ostalih srednjodalmatinskih odredišta. Na Iloviku nema škole, pa djeca svakodnevno putuju brodom-busom u školu u Mali Lošinj. Na otoku su dvije trgovine, ima i pošta, slastičarnica i suvenirnica. Mjesto je jako lijepo uređeno i čisto. Stanovnici žive uglavnom od turizma i bave se poljoprivredom. Otok je obrastao mediteranskom vegetacijom, a posvuda naići ćete na raznovrsno cvijeće, raznobojne oleandre, palme i dva stogodišnja stabla eukaliptusa; Ilovik se naziva i 'otokom cvijeća'. Vrlo često mogu se vidjeti i dupini, po čemu je ovo područje nadaleko poznato. Pristanište je vrlo moderno uređeno i prima jahte i manje brodove, dok jedrilice pristaju uz bove i malim čamcima dolaze do obale.

Zanimljivo je da Ilovičani imaju groblje na susjednom nenaseljenom otoku Sv. Petru, tako da se ni umrijeti na Iloviku ne može - bez čamca. Najstariji zapisi o otoku potječu od Ilira, zatim su tu tragovi bizantske utvrde, tvrđavu su gradili i Mlečani u 16. stoljeću, dok Hrvati dolaze na otok u 18. stoljeću s Velog Lošinja. Pješačka tura po otoku traje oko dva sata, a obuhvaća odlazak do vrha otoka Did koji je 96 metara nad morem i do južne pješčane uvale Pržine. Na otoku je ukupno jedanaest uvala i još jedna uzvisina Straža. U sredini otoka je i mala kapelica koja služi i kao orijentir i mjesto okrepe. Putovi su uređeni i označeni, dijelom je to makadam ili planinarska staza. S vrha otoka pruža se pogled na na Lošinj, Ilovička vrata, mjesto Ilovi, te na susjedne otoke Olib, Silbu i Premudu, a Susak posebno dobro vidimo i razaznajemo čak i kuće. Šetnja po otoku je ugodna, uz obilje zelenila, mirisa samoniklog bilja. Radi uzgoja ovaca napravljeni su i suhozidi koji su dobar otočni vodič. Na vrhu Did je originalni talijanski bunker, vjerojatno je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio neosvojiv, s čeličnom kupolom i podzemnim hodnicima koji su međusobno povezivali više takvih bunkera. Na otoku se ne možete izgubiti, jer kamo krenete, svi putovi vode natrag u Ilovik. Na Iloviku ima i apartmana pa je moguće ostati i više dana. Na vrlo preglednoj karti u centru mjesta dobar je info i treba samo krenuti u otkrivanje ovog bisera.

Od Malog Lošinja do Osora

Iako se činilo da će to biti dosadna bike vožnja po glavnoj otočnoj prometnici prema Cresu i kopnu, više kao jutarnja rekreacija i malo bicikliranja, bilo je više od toga. Obično mislim kod takvih tura da će, u najmanju ruku, biti dosadne: voziš po cesti punoj prometa, a iako izvan sezone, opet to je otočna žila kucavica. Rastanak s Malim Lošinjem bio je lijep jer je riva bila puna biciklista koji još uvijek pohode Jadran. U grupi je jedna gospođa zaostajala, pa svako malo stajemo i čekamo, ali je i ta stanka dobrodošla za promatranje okoline. Gledam i ogroman vojni kompleks s posebnom lukom i brojnim objektima koji mi se ne čine iskorištenima. To bi trebalo staviti u funkciju turizma. Vrijeme je lijepo i toplo, pometa gotovo i nema. Činilo se da će tih 22 km proći brzo. No ubrzo sam poželio da potraje što dulje. Naime, nakon kraćeg uspona skrećemo u naselje Ćunsko i odvajamo se s glavne ceste. Idemo kroz naselje koje još spava, uz obalu, more i plaže. Družimo se s kozama, grickamo jesenske plodove. Idemo dalje uz obalu i stižemo u mjestašce Sv. Jakov, puno fotografiramo, a nad nama se nadvija planina Osorčica s poznatim vrhom Sv. Mikula (557 m) kojeg su pokrili tamni oblaci. Potom dolazimo, vijugajući uz zelenu obalu otoka, u životopisne Nerezine, pune starih uličica i idiličnih zgrada. Prolazimo kroz malo brodogradilište i centar mjesta. Još samo dva kilometra do Osora. Malo vožnje po glavnoj prometnici i stižemo, ima vremena za kavu i osvježenje. Osoru doista treba prići s pijetetom, zato ne ispijam dugo kavu, nego krećem u obilazak ovog živućeg muzeja. Vremena nemam puno, nisam sam, već u grupi, a i brod koji me kupi je na vidiku. Krećemo, a u mislima je već osvajanje – Cresa.