Plovidba traje petnaestak minuta i začas je proletjelo to vrijeme. Cijelo vodičko zaleđe, područje grada, svi hoteli, Srima i vrh Okit, iza nas su i čine se kao na dlanu. No i Prvić je bio sve bliže. Nije tako svaki dan, ali su boje mora bile lude. Dok se brodić borio s prvim jutarnjim valovima, more je doslovno pozelenilo, a Prvić Šepurine, prvo selo u koje se može pristati, ocrtavale su se kao da su s neke slike na zidu. Pristajemo nasred trga, crkva i zvonik impresioniraju. Naš kapetan nosi bicikle na mul i mi mu zahvaljujemo i dogovaramo termin večernjeg povratka. Iako je već lagano zvizdan, djeca prodaju, kao za igru, hladnu limunadu, a cijena je - daj što daš.

Prvo idemo na stranu otoka koja gleda prema kopnu, sigurno je sigurno. Šalu na stranu, zbog vrućine i ljetnog ozračja proći ćemo samo dio bike staze koja vodi sve do Prvić Luke uz obalu. Za one željne uspona i divlje vožnje nalaze se staze posred otoka i među bunkerima preostalim od nekada poznate artiljerijske baze iz bivše države. Uske ulice Šepurina baš se šepure, sve je u kamenu, u nedostatku prostora čak se i ručnici suše na zidovima, a stolice jedva stanu pred kuću. No proći se može, pa i na biciklu.

Vozimo se lijepom betonskom stazom, tu i tamo pokoja kuća, kojih je sve manje. Hladovine je sve više, pješčanih plaža također, a ljudi nigdje. Sezona još traje, pa Vodice su dupkom pune, a i Prvić nije prazan, nautičara, pa i ostalih gostiju je puno. Očito je otok ipak velik ili je ovdje više mogućnosti, pa su svi negdje našli svoj mir i kutak mora. Našli smo i suncobrane od slame, baš dva, koliko nam i treba. I dvije ležaljke, koje bar danas nitko ne koristi. Imamo svoju plažu, veseli val tramontane polio nam je ručnike, malo i bicikle. Aktivan dan na moru, čini se, tek je počeo. Padobranac kojeg vuče gliser bio je odličan uvod u posjet otoku. To je još davno izmislio i predvidio Faust Vrančić, a koji u susjednoj Prvić Luci vječno leti u istoimenom Memorijalnom centru hrvatskog izumitelja. Znanstvenik koji nas je zadužio vjerojatno nije slučajno odabrao ovaj otok za svoje počivalište. Prvi um renesanse, inače Šibenčanin, imao je vizionarske ideje, a koje su danas gotovo normalna stvar. U Memorijalnom centru se mogu razgledati mlin na vodeni pogon, ali i na vjetar, razne naprave, viseći mostovi. Prema svojoj želji, Vrančić je pokopan u Prvić Luci 1617. godine u crkvi svete Marije od Milosti.

Inače, Prvić Luka i Prvić Šepurine udaljene su jedva dva kilometra. Kada idete biciklom uz more, to je značajno dulje, ali možete i prečicom i jedinom prometnicom na kojoj možete sresti samo pokojeg šetača ili kupača. I, naravno, traktor 'Tomo Vinković', glavno prijevozno i radno sredstvo na otoku. Brodu treba pola sata od Luke do Šepurina, no ako se nekom žuri, može odabrati polazak prema želji. Mjesta su blizu, ali razvedenost otoka i velika uvala u Prvić Luci zahtijevaju dulji put. Inače, otok je povezan i sa Šibenikom i Vodicama te ostalim otocima arhipelaga. Iz Šepurina do Luke išli smo uz otočnu obalnu stazu, a za povratak u Prvić Šepurine odabrali smo kraći put preko brdašca. I mi smo prošli oko deset otočnih kilometara, iskupali se na svojoj plaži, već pomalo željni osvježenja. Prvić je nekada imao više stanovnika od Vodica. Svojevremeno je bio sigurniji i za življenje te su Prvićani imali zemlju u Vodicama. Zato su i danas vlasnici mnogo zemlje na kopnu.

Upitali smo starije mještanke ono što svi pitaju - kako je na Prviću zimi? Smiju se none i odgovaraju u glas: 'Dođite i vidite. Nije loše, ali i mi odlazimo kod svojih na mjesec, dva, kako tko može. Obavimo doktore i ono što trebamo, pa smo mirni godinu dana na Prviću. Sada i Šepurine i Luka imaju sedam caffea, restoran i hotel. U ostatku godine radi samo jedan kafić. Prošle zime su gazde imali koronu, pa nije ni on radio. Djeca odu brodom u školu i do navečer je sve pusto. Osim nas par koji dolazimo ovdje pa sjedimo, ćakulamo i gledamo. Jedan barba od jeseni pa do proljeća sjedi na rivi, na klupi, cijeli dan. Njega pitajte, on sve vidi i vjerojatno zna kako je ovdje kada nema nikoga.'

Nama je to nezamislivo, koliko je samo jedrilica i jahti ovdje, dvije terase pune furešta, svi jezici se čuju. Stalno pazimo da nam ne umakne naša linija. Evo našeg malog broda, polako pristaje, krećemo, skoro smo i bicikle zaboravili. Bez njih ipak ne idemo nikamo. Vidjeli bismo na brodu da nešto fali. Pitaju nas ljudi kuda smo se ovdje mogli voziti, odgovaramo: 'Pa da smo išli pješice, ništa ne bismo stigli ni vidjeti.' Bicikl je idealan baš na kratkim relacijama. Ovako smo puno toga stigli obići, bili smo brži i nije nam bilo tako vruće.