Murter je relativno malen, ali raznolik. Taman da stignete u dva ili tri dana obići sva naselja, otočne ceste, dio staza i puteljaka. Popiti kavu u Betini, voziti se mirnim valama obasjanim suncem po finoj asfaltnoj podlozi. Zaviriti u mjesto Murter, a već popodne biti na južnom dijelu otoka, šumovitijem i bogatijem samoniklim biljem. Voziti se do mile volje adrenalinskim stazama i malo opustiti ili možda i sunčati na skrivenim plažama. Stići na vrh Raduč, odakle pogled puca na otvoreno more, Kornate i Dugi otok. Raduč je odličan orijentir, pa možete vidjeti cijeli svoj dosadašnji put od Tisnog sve do dijela Murtera na kojem ima mnogo kuća koji su ljeti hit, ali sada su sve prazne.

Može se sresti samo nekog majstora ili vlasnika koji obnavlja ili gradi za novu sezonu. Na kraju duge i beskrajne ulice od mjesta Murter, po južnoj strani otoka, koja pruža lijepe poglede prema strmoj obali i hridima, nalazi se šuma kroz koju vodi solidan singl trail, a bajkom se može do prve zavale. Odande se ide prema Raduču po makadamskoj cesti ili drugoj strmoj cesti do glavne otočne ceste koja povezuje Murter i Tisno preko Jezera. Dalje uz obalu ide šetnica koja se malo pretvara u put, pa opet postaje šumska staza, pa plažna cestica, sve dok se tako naizmjenično ne stigne od Slanice sve do Čigrađa. Vrlo zanimljivo za mtb vozače i sve željne svega pomalo. No kako mi je bilo na Raduču?

Iz Čigrađa ide uspon po serpentinama, oko dva kilometra, možda i manje. Na pola puta je prekrasan vidikovac s klupom koji pruža pogled na uvalu, more i sunce što proviruje među sivim oblacima i stvarao je neviđen prizor za fotkanje. Obzor se spojio s bojama, svjetlošću, uz zvuk vjetra, za meditiranje. Na samom vrhu nekoliko je napuštenih objekata, no vidi se i kopno, pa Pirovac izgleda kao da je dio Murtera. Obala je tako razvedena da pruža pregršt ideja za bicikliranje i Murterom i uz njega.

Izvan sezone začas postanete dio otočne svakidašnjice. Možete sudjelovati u potrazi za izgubljenim psom i čuti sve otočne zgode, pa i tračeve. Pomalo tužni mladić traži psa po cijelom otoku, oblijepio je sve obavijestima, a nudi se i nagrada. Zaustavlja me i moli ako s bicikla što vidim da mu javim. Ali prošlo je već dosta vremena i nitko ga nije vidio. Ni ja, nažalost. U razgovoru s obitelji koja se šeće i tako razbija zimsko otočno mrtvilo saznajem da je prošla sezona bila zaista dobra, svi su dobili novi polet. Najveća briga u ovo vrijeme na moru, posebno u Dalmaciji, je hoće li raditi neki ugostiteljski objekt. Na kraju treba biti zadovoljan ako je otvorena trgovina ili neki dobar kafić. Za restoran je već malo teže, ali netko uvijek radi. Zato hranu treba ili ponijeti sa sobom ili, ako ste zadovoljni fast foodom ili ste za pizzu, onda niti to.

Preko plaže Kosirina uspio sam se provući nadomak mjesta Jezera kako ne bih morao voziti po glavnoj prometnici koja ide po sredini otoka. Iako je Tisno blizu, kojih petsto metara, ljepše je obići mjesto i marinu, pa krenuti uz obalu, po šumi i novoj uređenoj šetnici koja je ujedno bike staza. Duga je oko dva kilometra i vodi u istočni dio Tisnog, udaljenom kilometar do centra. Dolazim do mjesta na kojem sam jutros parkirao auto, na rivi ispred restorana Broščica. Nisam imao neki poseban plan, pa me lijepa i uređena riva povukla da krenem prvo prema Betini, a prekrasne puste plaže i duge uvale da uz obalu i ostanem. Malo šume, pa prolazim kroz kamp koji radi samo ljeti, pa puno simpa kamenih molova koje sam sve istražio ili bar prošetao do njih.

Tako da sam pet, šest kilometara do Betine prošao za sat i pol. Red sunčanja, red snimanja, pa netko naiđe na biciklu ili promatram usamljenog barbu kako lovi ribu. Malo-pomalo došao sam do Betine, mjesta koje me zaista iznenadilo. Činilo mi se kao da sam došao u muzej, a ne u jedan od mnogobrojnih gradića na moru. Flota starih čamaca odala je odmah tajnu da su ondje nekada živjeli, a bogme ih ima i sada, vrsni majstori za izgradnju drvenih brodova, a nadaleko je poznata i betinska gajeta. Taj jedinstveni muzej na otvorenom razgledao sam s pozornošću. Fascinirale su me i stare kuće i zidine na glavnom trgu. Taman je vrijeme za pauzu, baš sam bio po buri, ali na skrivenoj sunčanoj terasi popio sam već spomenutu kavu s početka bloga. U rukavicama, kapi i sunčanim naočalama uživao u morskim bike čarima.

Otočne vizure bile su idealna prilika za fotkanje ljubimca na četiri kotača. Ovoga puta uz mene i bajk bio je Dacia Sandero Stepway Comfort 1.0, koji ide i na benzin i plin. U kombinaciji oba spremnika možete proći i više od 800 kilometara za samo 500 kuna, skoro dvostruko jeftinije od vožnje samo na benzin. Nije mi predstavljalo problem stati češće na autocesti i natakati plin. Tako da je na ovom putu benzin bio samo rezerva, a nisam ni primijetio neku razliku u vožnji na benzin ili na plin. Vozio sam se i brzo tim malim, a u biti vrlo velikim autom. Izgleda skromno, a prostrano, s puno toga što će još iznenaditi. Lagan je, ali i čvrst u vožnji i neprikosnoven u svim uvjetima. Osobito iznenađuje mjenjač kojeg ništa ne buni, pa ni tempomatu ne smeta kombinacija ručnog upravljanja, tj. sve pamti. Ne isključuje se bez veze te se sam lako vraća u zadane performanse. Na benzinskoj pumpi uvijek sam pokušao dokučiti gdje stanu ta sva goriva. Primijetio sam da je pokazivač razine plina vrlo precizan te je na tipkama i ploči za gorivo sve razmjerno jasno i jednostavno razumljivo. Dizajn je očito pogođen, pa sve izgleda skladno i pristupačno, čak su se i morski prizori prilagodili novom Sanderu.