Bicikli ukrcani, to je najvažnije. Prva bike destinacija je Krk. Prati nas lijepo vrijeme, bura pirka, još s broda vidim da su Krk 'okupirali' biciklisti. Već su stigla tri kruzera s biciklima, ima i individualaca, a održava se biciklijada kod Punta. Bit će to definitivno zanimljiv dan. Bicikliste na Krk privlači i nova bike staza duga 18 km koja je napravljena uz obnovljenu cestu Malinska-Punat. Iako bicikisti vole i cestice ili maslinarske putove - koji su na Krku obnovljeni sredstvima EU-a! - ova bike staza što ide središtem otoka postala je vrlo popularna. I omogućava bezbrižno kretanje središtem otoka, a onda se korištenjem poveznica i manje prometnih cesta mogu osmišljavati bike ture. U današnjem Pedaliranju vozim s grupom biciklista od grada Krka, dijelom po već spomenutoj bike stazi, a dalje prema Dobrinju i Vrbniku. To je 19 km, preko Garice, asfalt cijelim putem osim dio kroz Vrbničko polje. No prije, malo razgledavanje Krka. U bike ekipi dominiranju gosti iz Austrije i zanima ih detaljnije razgledavanje grada, svakog ugla…

Nisam imao ništa protiv: zadovoljstvo je kada se mogu posjetiti naša glavna turistička mjesta koja često izbjegavamo u sezoni zbog gužvi. Ni sam ne znam zašto sam ranije propuštao razgledavanje grada Krka. To je tak kod nas Hrvata, mislimo da sve znamo, pogotovo da poznajemo našu zemlju. I da nam ne treba npr. za neki oblik odmora nečija pomoć ili ne daj bože - vodič, pogotovo da nas vodi netko po Hrvatskoj. Tako nisam znao (OK, možda sam načuo) da Krk ima katakombe i fascinirale su me kad smo ih obilazili. Posebno je bio impresivan ugostiteljski objekt smješten ispod zemlje! Vidio sam i šesterokutni zdenac i sat koji ima 24 rimska broja, pa sam naučio čitati krčko vrijeme. Tu su svi nazivi dosadašnjih vladara otoka Krka. A nisam ni znao da su krčke zidine najduže nakon Dubrovnika i Stona. Na Krku su u kompleksu katedrale - tri crkve. Mogao bih se još dugo diviti i čuditi svom dosadašnjem nepoznavanju Krka, koji je uvijek bio tako blizu i tako daleko, ali - idemo biciklirati.

Baš smo dobra grupa, tek se međusobno upoznajemo, ali svi happy na biciklima, penjemo se prema Krčkoj obilaznici. Vodič nam se zove Bojan, a od vodiča iz susjedne grupe Alfreda saznajem da je na incijativu agencije Katarina line prvi počeo osmišljavati bike tura po sjevernom Jaranu. 'Tada, prije petnestak godina, imali smo samo jednu turu, a već iduće godine – tri', priča Alfred. Danas se tim turama produljuje i sezona, a samo na sjevernom Jadranu je u jednom tjednu desetak bike kruzera. S obzirom na to da se ponuda stalno nadopunjuje, sada se već nude i lakše i teže ture, sa svakodnevnim bicikliranjem i do 60 km. Mnogima se, pak, sviđaju bike&hike ture, budući da su naši otoci idealni za hodanje i planinarenje.

Sve o takvim bike turama može se pročitati ovdje. Posadu 'Kažimira' predvodi istoimeni kapetan Kažimir, njegov sin Kažo i kći Renata. Kapetan Kažimir je na moru već 56 godina, a kormilo broda već je spreman preuzeti sin Kažo. Renata, šefica broda u sjeni, sretna je, kako sama kaže, sa svojim poslom jer cijeloj obitelji osigurava budućnost na moru. Nećak Mišel je mornar, ali sprema se postati kuhar na obiteljskom brodu. Nedavno je na kapetanskoj večeri izazvao prave salve oduševljenja kada je ukrasio jelo natpisom agencije Katarina-line. Tu je i kuhar Marijan koji nas je svakodnevno uspijevao ugodno iznenaditi brodskom hranom. Zapravo mi se činilo da sam kao kod kuće, osim što sam na dalmatinskoj spizi, što mi je, iskreno, i odgovaralo jer zbog zdravlja mi je preporučeno jesti ribu i morske delicije i povrće. Za ručak ili večeru to je jedan meni, pa su gosti ponekad u čudu, jer su ih razmazili hotelski lanci i švedski stolovi. No ovo je brod, a hrana je ukusna, netom prije spravljena i to rukama 'našeg' kuhara.

Razmišljanjem o delicijama s našeg brodskog stola kratim vrijeme dok savladavam biciklom uzbrdicu, nadam se zadnju. Već smo se dobrano 'digli' na našoj turi iznad Krčkog zaljeva, nisam znao da tako daleko seže pogled prema otvorenom moru. Svi skidaju jakne, a još je pri polasku bura dobro derala… Ali je zato dobro očistila nebo, plavi se na sve strane. Već vozimo skoro sat vremena, radimo malo pauze, imamo i kraći info o ruti. Dvoje bicilkista ima električne bicikle, pa nas 'brze' mogu pratiti bez problema. Dolazim u dolinu žlahtine, odnosno, Vrbničko polje, inače nisam baš preferirao žlahtinu, uvijek mi je nekako na vinskom meniju bilo nešto drugo. Ipak, kao da me zaveo neki duh žlahtine, osjetio sam ga prolazeći kroz male vinske cestice. Berba je već prošla pa mi nije jasno koji to miris osjećam. A kada si na bikeu, onda zbilja 'njušiš'... Razvijam barem osjetila. Bicikl mi sada zlata vrijedi, autom ne možeš među vinograde, da ideš pješke - predugo bi trajalo. Upeklo je i jesensko sunce. Imam kremu sa sobom, ali sam se zaboravio namazati. Mislio sam da neće trebati. Koje promjene, danas sam iz Zagreba krenuo po oblačnom vremenu, u Gorskom kotaru je bio pakao od kiše, magle, sivila... iz tunela Tuhobića ušli smo u plavo nebo, u Opatiji u bonacu, a onda se već osjećala i težina od vrućine i nagle promjene.

Potom se digla bura, ništa bez dugih rukava, a sada opet – vruće, prekrasan dan. K tome, našao sam se u zeleno-crvenoj dolini žlahtine. Već vidim vrhove Vrbnika koji se doslovce stišće na stijenama. Slikam, zastajkujem, a grupa mi je već sigurno u centru mjesta. Žurim, ali tu sam blizu, opet foto moment, znao sam da je Vrbnik kao na dlanu, to se mora zabilježiti. Nekoliko vinarija na ulazu u mjesto je jasan znak da se ovdje osim od turizma, živi i od vina. Izdvojio bih vinarije obitelji Katunar i Poljanić i onu PZ Vrbnik. Ova posljednja postala je poznata po čuvanju pjenušca pod morem. Naime, na dubini od šezdesetak metara je tamno, idealna je temperatura i nema kisika, sve što pjenušcu treba. Ja sam posjetio vinariju Nada. Nakon degustacije vina, žlahtine i prošeka te krčkog pršuta i sira, pričam s vinarom Željkom Juranićem. Moja grupa, naravno, zadovoljna jer već sama prezentacija i doček očaravaju: poslužena nam je domaća rakija od smokve. Mnogi iz grupe, većinom Austrijanci, raspituju se o mogućnosti kupnje i dostave na brod. To je također jedna od usluga u kojoj su se naši vinari super snašli, jer jasno je da biciklisti sa sobom ne mogu povesti karton vina. No podnose nas, zakrčili smo biciklima cijelo dvorište, ali svi gosti su dobrodošli, pa i biciklisti. Nakon vinskih priča s domaćinom - a raspredalo se o koječemu, od toga da je sorta žlahtina zahvalna za proizvodnju pjenušca do opisivanja konobe i restorana koju naši domaćini imaju u Vrbniku i koja im, kažu, odlično služi – jer tko će bolje ocijeniti kakvoću novog vina od pristiglih gostiju. Pitanje o berbi ostavio sam za kraj, da ne kvarim ugođaj. Sa strahom pitam: 'A kakva je bila berba ove godine?' Vidim ozareno lice Željka Juranića, ispija sa smiješkom gutljaj zlatne sorte i dobivam kratak odgovor: 'Berba je bila odlična! A kakva bi bila?' I dodaje da su mnogi ljubomorni na Vrbničane jer je još za Austro-Ugarske u Vrbničkom polju napravljena drenaža, sva kiša je otišla u more. More je, kaže, zbog toga bilo smeđe boje, ali vino je zato i ove godine odlično. Doduše, priznaje da je bilo nešto više bolesti na sorti zbog toliko kiše, no - pravilno su je tretirali i besprijekorno sačuvali kvalitetu vina.

Svaki kutak Vrbnika je lijep. Opet sam ostao sam i 'izgubio' grupu. Idem u brzi obilazak, prvo - najuža ulica na svijetu. Silazim s bicikla, moram barem proći. Stvarno je uska, nema se tu što dodati! Naučio sam da kamen posložen kao crta znači da ulica vodi prema glavnom trgu. Dobro, idem ravno na glavni trg, slikam, zaista su zadivljujući ti naši primorski gradići. Vrijeme je za povratak prema Krku, uspon ponovno na Vrbničko polje i povratak drugim putem preko Punta, tj. Donata. Spust na glavnu krčku cestu, po novoj bike stazi vozim 4 km i skrećem lijevo prema Krku. Ma nema problema, znam kuda vozim, a ubrzo ću i stići grupu. Uživao sam u lijepim mislima dok se nije dogodilo: Šišti na sve strane - pukla mi je guma! Nikada mi se to nije desilo, da mi pukne guma u vožnji ili kada sam daleko od kuće. Zovem vodiča jer je grupa kojih pola kilometra ispred mene. Imam i sreću (više neg' pameti, rekli bismo..) jer je vodič zadužen za sve goste, pa tako i za mene i moje nevolje. Nikad nisam ni naučio dobro pokrpati gumu, a zamjena zračnice mi je noćna mora. Ali vozim bike u organiziranoj grupi pa Bojan u malo više od pet minuta skida kotač i mijenja zračnicu. Automobili staju, pitaju trebamo li što. Znao sam da će biti sve OK i da će se to brzo riješiti, ali priznajem da me uhvatila i panika. Vozio sam po asfaltu, inače ima puno trnja uz cestu pa se to često događa u ovo doba godine. Mokar sam, sunce je, ali puše, oblačim jaknu, ipak me pukla nervoza, pa se opet smirujem – eto, sve se rješava. U luci podno krčkih zidina okupljamo se svi i komentiramo današnji izlet koji je sve oduševio. Večera je na brodu, a potom večernji obilazak Krka. Ja sam malo umoran i u brodskom salonu sređujem dojmove. Brzo odlazim u kabinu na spavanje. Malo sam pozitivno umoran i teško se opuštam. Do mene dopire zvuk harmonike sa susjednog broda koji je vezan do nas. To svira vodič Alfred Šaina kojeg sam danas upoznao. Alfred je inače poznati kantautor pjesama na čakavskom narječju. A svojim internacionalnim repertoarom zabavlja goste. Tako uz zvuke pjesme 'Da te pismom mogu zvati' lagano tonem u san. Sutra je novi dan i nova bike tura koju opisujem u narednim Pedaliranjima.