Fat bikeovi napravljeni su za vožnju po snijegu, pijesku, blatu, površini prekrivenoj vodom ili mekanim terenima gdje bi drugi MTB bicikli, zbog tanjih guma, propali ili se jednostavno ne mogu voziti. Ostala oprema je standardna, kočnice, mjenjači i brzine identični kao i na običnim biciklima. Najveća razlika su te široke gume veličine 4,7 inča. Drugačije su felge, cijeli taj sistem je zapravo sličan drugim MTB biciklima, samo su razlika ti kotači. Zanimljivo izgledaju, privlače pozornost gdje god da se pojavite. Osim po snijegu, 'fat' je interesantan za vožnju po svim podlogama. Njegova najveća prednost su upravo te neobične široke gume, veća je ta površina kojom bicikl sjeda, teže proklizava i onda se automatski bolje vozi. Preporučuje se vožnja izvan ceste, ali dio koji sam se vozio po asfaltu bio je sasvim ugodan, nije me vožnja umarala, doduše, na kraćoj relaciji. Također, gume nisu proizvodile buku, pretjerano zujanje ili sl.

Najviše 'fetova' u upotrebi je u Kanadi i Americi gdje ima dosta snijega pa se biciklisti lakše mogu voziti. Također, ti bicikli se dosta voze u sjevernim europskim zemljama, Austriji, pa i kod nas. Osim vožnje po snijegu, ti bicikli pronašli su i svoju ulogu u podlozi koja nije prohodna za druge bicikle. Tako su i nastali jer gdje se klasičnim biciklima nije moglo voziti, za to je izmišljen 'fat' bike.

Osim po snijegu, tim bajkovima može se onda voziti i po pješčanoj plaži, muljevitoj podlozi, zatim po rutama gdje ima puno blata, vode, pa čak i stjenovitih i izrazito neravnih podloga. Uzbrdo je malo teže voziti, ali ako uspon nije dug, nečćete osjetiti neku razliku. No pri spuštanju ide puno bolje, usudio bih se reći i brže i sigurnije. Nema ni 'skakanja' na neravninama jer krutu vilicu amortiziraju upravo gume. Bicikl bolje drži, pogotovo u zavojima, jer su jednostavno gume veće.
To je bicikl koji izaziva znatiželju i pažnju. Pravi maneken. Nije ni težak, svega 14 kilograma, a nema većih odstupanja kod geometrije klasičnog MTB-a. Fat koji sam vozio, Silverback, malo je dulji od običnog MTB-a. Okvir je od aluminija, gume su 26x4.7, mjenjač je Shimano 2x10. Vozio sam i po snijegu, a onda i po makadamu, vodi i blatu, jer su južina i toplo vrijeme doslovce pomeli pola metra snijega u dan-dva u Gorskom kotaru. Dojmove i snježnu priču 'fat-a' na snijegu ostavljam za iduću priliku i hladnije dane. Pa ćemo imati ubrzo i nastavak priče o tom biciklu koji je i nastao na snijegu. Sa svojim izvanrednim i laganim okvirom, fat bike pokazao se vrlo dobar, bilo da je riječ o neprohodnim ili uobičajenim terenima. Fat gume pružaju izvrsnu trakciju i taj veliki volumen zraka jednostavno upija neravnine. Gume su široke gotovo 12 centimetara. Fat bike je jednostavan, iako bez amortizera, no to se do određene granice uopće ne osjeća. Te debele mekane gume zamijenile su puno toga i omogućuju komfornu i sigurnu vožnju koja se najviše osjeti pri spustu. Mislim da bi i avanturistički vozači bili zadovoljni. To prianjanje tijela, bicikla i podloge meni se činilo savršenim. Mislim da sam se šumskim putem vozio puno brže no obično, iako sam očekivao potpuno suprotno, da će sve biti teže.

Pogotovo nisam mislio da će upravljanje biti jednostavnije i opuštenije. A taj osjet čvrstoće i kontakta s podlogom, davao mi je nove ideje i jednu drugačiju odvažnost u šumi, pa mi je pomalo to počelo sličiti na robinzonski biciklizam. Možda bi se tako još mogla nazvati vožnja s fat-om. Zapravo, kada bolje promislim, automobilska industrija je izmislila terence, da možeš ići tamo gdje drugi auti ne mogu. Tako je i fat kao stroj u biciklizmu, možeš bilo gdje, a na kraju i na cestu. Ne baš kao na 'specki', ali vožnja 20 km/h nije upitna. A silazak s kolnika i zahvaćanje rubnjaka bit će samo draž vožnje, a ne opasnost kao na cestovnom biciklu, na primjer. Gorski kotar i područje Fužina odlična su kombinacija vožnje na fat bajku.

Naime, vozio sam se po makadamu, kamenjaru, šumskim putevima i stazama na kojima je donedavno bilo pola metra snijega. Podloga je bila natopljena, često mekana, na rubovima i usjecima još prekrivena snijegom ili bljuzgom. Bila je to dobitna kombinacija. A sve to nije bilo prepreka fatu i dobroj vožnji. Vozio sam bez zaustavljanja, a svaki novi zavoj davao je adrenalin i meni i bikeu. Vrlo često sam bio u najvišoj brzini, i po ravnom, a to dovoljno govori. Tek grube prepreke bile su razlog da bike malo 'poskoči', no tek toliko da se osjeti kako je voziti bez prednjih amortizera. Čak mi je na uzbrdici odgovaralo potrošiti malo više snage zbog zagrijavanja tijela, pogotovo kada sam se našao u dijelu šume kamo nisu dopirale zrake sunca.

Zanimljivo je da se proizvode i električni modeli. O fatu bi se dalo puno pričati, no malo je nespretan za transport. Ako idete biciklirati na neku drugu destinaciju, prevest se ne može autom, tj. nekom opcijom krovnih nosača. Znači, ili puno mjesta u nekom gepeku ili kombi ili vlak, na primjer, koji sam koristio za prijevoz do Gorskog kotara. Ipak, i taj dio putovanja s fetom nije neizvodiv i pretežak.

Vožnja oko jezera Bajer bila je prilika i za fotografiranje, obilazak omiljenih destinacija koje su dio bicikliranja. Pa tako i lokacija gdje je netom završeno snimanje filmske trilogije o poglavici Winnetouu. Film će u distribuciju krenuti u ovo doba iduće godine, a do tada sve vezano uz tu vrlo zahtjevnu produkciju je tajna, pa tako i mnoge lokacije snimanja. Dio njih ostat će trajno korišten pa će indijanska naselja i ostale kulise ostatati u smislu turističke promocije koja će zaživjeti nakon premijere filma. Nakon posjeta Winnetouu, odmor uz medicu i štrudlu od borovnice u hotelu Bitoraj. U kojem mi se u blagdanskom ozračju adventska večer činila kao iz bajke, uz pucketanja drvca iz kamina i živahnog Djedicu Mraza. Zatim za povrat snage domaća juha i pašteta od divljači. Još uvijek su preda mnom čarobne jezerske boje s bijelim proparanim tragovima aviona i plavetnilom neba. Čak i trava kao da je živnula s ovim goranskim dahom proljeća pred Božić.