Putovanje biciklom kroz blogersku godinu iza nas počinjem nezaboravnom biciklijadom uz tambure, rode, konje i čudesnu Savu i Lonju. Tako su ih barem neki sudionici nazvali. Da, zaista nam je bilo lijepo u Parku prirode. Putovanje vlakom do Sunje i natrag bilo je također uzbudljivo. Trebalo je u vlak smjestiti dvjesto i pedeset bicikala. Potom sedamdesetak kilometara pedaliranja kroz Lonjsko polje. Prešli smo i skelom Savu, zabavljali se uz Čigočku pogačicu, ali i uživali uz ptice, konje i kravice kojih je ovdje bezbroj. Fotografirali se uz rukavce retencije te vozili brodom po Savi i vidjeli i upoznali čudesni vodeni svijet Lonjskog polja.

Ono po što smo došli, doživljaj Lonjskog polja i čuda prirode, tek je slijedilo. Kao i dio gdje smo odradili dosta kilometara, prošli kroz stara sela Mužilovčicu i Puska. Zatim uz brojne rukavce Lonje, Save, kanala Strug. Nismo mogli odoljeti zaustavljanju na foto pointu u Mužilovčici, selu lastavica,i fotografiranju. Pozdravljamo kanuiste koji bezbrižno plutaju meandrima Save. Obišli smo i retenciju Lonjskog polja i osjetili to beskrajno vodeno prostranstvo u kojem caruju močvarne ptice i autohtone pasmine i domaće životinje.

Blog s Velebita i posjet Nacionalnom parku Sjeverni Velebit započeo sam kod Lubenovca gdje su izgrađeni pastirski stanovi, koji su i nekada bili ovdje. Danas su u ponudi parka u turističke svrhe, a zbog dosta velike udaljenosti okolnih naselja ili bilo kakvih objekata, pruža se mogućnost višednevnog boravka u srcu parka. Ukupno ih je šest, od kojih su tri namijenjena za smještaj, a u ostalim stanovima su kupaonica, drvarnica i objekti za potrebe parka.

Svaki stan ima drva, sjekiru i osnovni higijenski pribor te jednostavnu kuhinju. Objekti nemaju struju ni vodu. Ipak, nešto električne energije dobiva se preko solarnih panela, a kišnica se skuplja u cisterni, tako da i vode ima za osnovne potrebe. Stanovi izgledaju idealno i odlično su uklopljeni u krajobraz. Do bicikla vraćam se jednom od planinarskih staza kojih na ovom području ima puno. Krećem prema prijevoju Veliki Alan gdje je sjecište Premužićeve staze i Alanske ceste koja vodi sve do Jadranske magistrale i Jablanca.

Slijedi uspon od nekih četiri kilometra pa se otvaraju vidici i pogledi na mnoge poznate velebitske vrhove. Iza leđa ostaju Hajdučki i Rožanski kukovi, Alančić, Veliki Kozjak i Vučjak, a preda mnom su Kita, Zečjak i nepregledni valoviti Srednji Južni Velebit. Na visini sam od 1400 metara, na prijevoju Veliki Alan odakle pucaju pogledi na sve strane, pa i prema moru. Tu je idealno mjesto za fotografiranje. Velebit u malom, s puno krša, šume, dolina te pogleda prema moru. Za ljetnih mjeseci na dva kilometra prema moru stalno je otvorena planinarska kuća na Alanu.

To je važno zbog okrijepe, a idiličan ambijent za odmor dodatno opušta. Ima nas i biciklista i planinara, a ljubazni domaćin svakog posjetitelja pita - A kamo idete dalje? To je, zapravo, uobičajeno pitanje jer ipak smo u planini. Pa ako me bude trebalo tražiti, da se zna kuda sam otišao. Prvi put idem tom cestom koja je vrlo uska, no zato je kao naručena za bicikliste, posebno cestovne jer je gotovo cijelom dužinom od oko dvadeset kilometara prekrivena finim asfaltom. Ovdje je za one s tanjim gumama užitak za penjanje, no ni MTB biciklisti neće biti razočarani jer opet onda na Velebitu slijedi ono pravo.

Ova cesta posebna je ipak i po tome što nije puna serpentina, pogotovo u gornjem dijelu. Tako da ima mnogo dijelova koji nisu zavojiti, pa se ugodno može spuštati na biciklu s oko 50 kilometara na sat. No poslije ćete se ionako zaustaviti barem nekoliko puta na jer su vidici prekrasni. Rab je kao na dlanu. Cesta završava na Jadranskoj magistrali kod skretanja za trajekt za otok Rab, odnosno male Inine benzinske crpke. Na Velebitu sam bio još jednom kada sam konačno obišao južni dio na biciklu i prošao starom Majstorskom cestom od Svetog roka do Obrovca.

Posjet NP Una u BiH i Hrvatskoj bio je odličan izbor. Fantastično lijepa rijeka, a biciklijada 'NP Una 2016' još veća atrakcija, posebno vožnja panoramskim vlakom. Pedalirali smo uzvodno uz Unu pedesetak kilometara i posjetili slapove Štrbački buk. Skoro tristo biciklista vozilo je unsku bike turu. Zanimljivo je da je bilo puno biciklista iz Hrvatske. Jer to je, kako sam čuo, biciklijada koja se ne propušta. Od ulaska u Nacionalni park, dionica od Gorjevca do Štrbačkog buka je duga 14 kilometara. Izvrsna makadamska cesta za biciklizam.

Prva četiri kilometra s kratkim ali težim usponima. Pogledi pucaju prema grmečkom masivu i planinama Osječenici i Plješevici. Tu je i blizu vrh Ljutoč gdje je i vidikovac do kojeg ima osam kilometara, a do vrha se može pješice i biciklom. No sudionicima biciklijade slijedi desetak kilometara pravog spusta do atraktivne i jedine Une i nekoliko velikih slapova. Najveći je Štrbački buk visine 24,5 metara i predstavlja najviši i najspektakularniji vodopad u Nacionalnom parku, a njegov nastanak se povezuje s tektonskim pomicanjem i stvaranjem sedrenih naslaga. Početkom dvadesetog stoljeća obale tog vodopada krasili su brojni unski mlinovi što podsjećaju na sojenice, nastambe prahistorijskog plemena Japodi.

Još jedno ljetno putovanje po Gorskom kotaru, ovoga puta oko Čabra. Carstvom velikih zvijeri. Tako je to u tom najšumovitijem i nepoznatom Gorskom kotaru. Nepredvidljivo, fantastično i neponovljivo, čuje se komentar od svakog bicikliste koji dođe na rute koje idu dolinom Kupe i Čabranke. Ili se uspinju prema planinskim naseljima Gerovu i Tršću, a potom po šumskim putovima prema livadama Lividragi i Smrekovoj Dragi. Svaka kap znoja i svaki metar uspona vrijedni su doživljaja i uživancije koja slijedi po dolasku na te divne i zelene proplanke okružene crnogoričnim mirisnim šumama. Malim jezerima, lugarnicama i lovačkim čekama te tišinom stoljetnih šuma i slikovitih planina. To je Gorski kotar na biciklu.

Serija blogova iz Zagrebačke županije, Žumberka i Zagorja nastala je vrlo spontano, kao i bike izleti. Blizu Zagreba, a opet raznoliki i pružaju biciklistu maksimum užitka. Žumberak i meni posebno otkriće dolina kanjona Slapnica, koja je divna za vožnju uz divlju rječicu, ali potom se vrlo zahtjevnim usponima dolazi u srce istoimenog Parka prirode. Vožnja uz stara sela, prekrasne šume i krajolik koji podsjeća na surovost Dinarida. Pitomo i prostrano Zagorje pruža mnoge MTB vožnje, ali i vožnju po mnogobrojnim brežuljcima i cesticama od kleti do kleti.

Zagorje polako otkriva svoje tajne i čari turistima na dva kotača. Ne znaš jer ljepše na livadi i terasi hotela Kaj ili na prvim brežuljcima koji izgledaju kao iz priče ili legende. Sve je zeleno i u dodiru s plavim nebom, samo dozrelo crveno grožđe izgleda drugačije. Zapisao sam to još prije par mjeseci u blogerski rokovnik. Čak su i buče više zelene nego žute. No iako bučnici svaka čast, htio sam probati Zagorski burger. Za koji se već daleko čuje i priča se da je fast food spravljen po domaći i po agorskoj recepturi. Nakon puno truda i kušanja, stvoren je u hotelskom restoranu zgodnog naziva Akademija. Pecivo se također peče ovdje, namirnice su iz hotelskog vrta ili susjednih OPG-a, kao i juneće meso koje je s ovdašnjih farmi.

Zagrebačka županija vrlo je pogodna za pedaliranje. Istočni dio vrlo je zanimljiv, poput Turopoljskog luga ili posjeta starom drvenom mostu na rijeci Odri. Mnogi biciklisti vole južni izlazak iz Zagreba jer se najlakše iziđe iz grada. Kružna ruta od Zagreba do Velike Gorice lijepa je rekreativna vožnja duga oko trideset kilometara. Kako bi putovanje i vožnja bili što zanimljiviji, odabrao sam kružnu rutu koristeći što više novu bike infrastrukturu i biciklističke staze. Tako sam od zgrade NSB-a u Zagrebu manje više stalno vozio bike stazom. Prvo po Slavonskoj aveniji i Radničkoj cesti i prema Domovinskom mostu. Iako se zgrada nove zračne luke Franjo Tuđman nazire već izdaleka, nisam znao da je i nova moderna prometnica već skoro završena i nisam mogao odoljeti da malo ne skrenem s planirane rute te isprobam i novu biciklističku stazu koja vodi do novog terminala zračne luke.

411379,440188,435789,441278