Dugo se već spremam na vožnju noćnim vlakom do Splita. Htio sam se prisjetiti kao smo nekada putovali na more. Usput povesti bicikl sa sobom, kada je već moguće. Super je kada još možete svu prtljagu rasporediti na sebe i bajk. Ako već ne otići do Splita i mora te pedalirati po nekom od otoka, mislio sam da bi bilo zanimljivo sići s vlaka u Lici. Pa se voziti na primjer uz Gacku, Plitvice ili po Velebitu. Mnogo je mogućih bike itinerera gdje svako može pronaći nešto za sebe. No ipak nisam ni sam sebi vjerovao kada sam to napravio baš sada. Po buri, mećavi i minus 16 stupnjeva Celzija. Odlučio sam sići u Lovincu, koji na moju sreću ima novi i moderan kolodvor. Tako da je silazak s vlaka u pola četiri u jutro bio možda manje mističan. Ali dovoljno uzbudljiv da sam sebe priupitam: Jesam li to ja i zašto to radim? Odgovor je malo teži od pitanja. No kada si u stvarnoj situaciji, sve ti je jasno.

Putovanje od Zagreba do Ogulina je bilo samo malo uhodavanje. Tek toliko da znam gdje sam i kamo idem. Kao i nekada u noćnim vlakovima svatko je našao svoj kutak za drijemanje i spavanje. Ja sam bio previše uzbuđen da bih usnuo. Djevojke do mene bile su u Zagrebu na poslovnom putu, a s obzirom na to da je jedino prijevozno sredstvo koje vozi prema Dalmaciji, evo i njih po prvi puta u vlaku. Mladom Nijemcu to je bilo sasvim normalno jer oni ionako, pogotovo dok su mladi, voze se samo vlakom. Dvoje mladih krenuli su iz Masstrichta na odmor u Hrvatsku. Idu na Hvar, ako stignu -željeli bi obići i Vis. Zima je idealno vrijeme za planinarenje po našim otocima. Nisu baš očekivali snijeg i na moru, no i na to su pripravni. Ja se divim njima, a oni meni. Pogotovo kad su shvatili da stvarno silazim i odlazim na svoju bike zimsku avanturu. Uz smiješak mi mašu iz svojih vreća za spavanje, dok sam sišao iz vlaka oni su već utonuli u san. Svatko je krenuo u svoju avanturu.

Malo sam se precijenio, pomislio sam u Lovincu. Službeno je trebalo biti 25 centimetara snijega. Da, dok ne zapuše bura. U mrklom mraku sve je zapravo bilo bijelo i ovako od oka mi se činilo da ga ima pola metra. Naravno ne tamo gdje ima zapuha. Iako sam trebao na biciklu prijeći tek nekoliko kilometara, ispostavilo se da je to bilo vrlo ambiciozno. Uhvatio sam neki ritam kretanja po snježnoj podlozi, zimu baš nisam osjećao. Više me brinulo što su se vizure kraja kojeg sam vidio nedavno poprilično izmijenile. I noć je postala bijela, ali od te bijele pošasti više nisam vidio cestu. Znam da moram na prvom raskršću ravno, ali ceste nema i nema. Ralica koja je bila malo prije mene napravila je veliki krug i zatvorila mi očekivani put. Morao sam sići s bicikla kako bih ipak pronašao cestu za Sveti Rok. Najteže mi je ipak bilo uz jezero gdje je očito bilo i puno hladnije. Nisam stavio duple rukavice, mislio sam brzo ću prijeći taj kratki put. Koji se malo i odužio, pa sada već i ne osjećam lijeve prste na ruci.

Noćna vožnja više vlakom, a manje biciklom približila se kraju. Čak sam i vidio ne samo hostel, već i upaljeno svijetlo u sobi koja me čeka. Najveći mi je problem bio dignuti teglu ispred ulaza gdje je bio ključ od hostela. Zapravo zaleđenim prstima nikako nisam mogao uhvatiti ključ. Ivana, ljubazna domaćica, brine o svojim gostima, pa maksimalno izlazi u susret avanturistima kojih je sve više u ovom kraju. No i hostel Sv. Rok je takav tip smještaja, neformalan i opušten baš kao i nepredvidivi gosti. Noćni posebno. No tu sam kako bih se vozio po danu, isprobao malo voziti dulje i po snijegu. A pritom i nešto vidjeti i doživjeti. Veći dio planinskih cesta je neprohodno. No, malim cesticama koje su dobro očišćene i sada kada se vrijeme smiruje po njima se može lutati na biciklu.

Najviše su me zainteresirali brojni izvori i vrela na području Lovinca i Svetog Roka pa sam njih odlučio istražiti i obići. Bar neke koji su sada zimi dostupni. No, da ću već prvog dana zimskog odmora na biciklu ostati zadivljen prizorima koje je ostavila bura za sobom. Pa mi bismo i buru mogli prodavati pod turistički proizvod. I kad puše i poslije. Figure od snijega koje je napravila na obroncima Velebita na drveću i grmlju bili su i više od dobre fotke. Što li je ovo pomislih, mali medo ili slonić? Za to vrijeme dok razmišljam na što li me podsjeća velika snježna lutka, kraj mene je projurio zeko, ali pravi. Dugo sam ga promatrao jer se pokušavajući brzo pobjeći stalno vrtio u krug. Snijeg na planinskoj cesti sve je dublji, pa je vožnja bila sve teža. Došao sam do auto ceste A1 kojom prolaze prvi automobili nakon višednevnog prekida. Okrećem i idem natrag, a prve zrake sunca i plavo nebo čine bike idilu nestvarnom. Usput dok fotografiram svoj plavi Anthem 3 Giant pronalazim tragove neke velike zvijeri koja je ovuda nedavno lutala.

Vožnja biciklom po snježnoj i nezaleđenoj podlozi može biti sigurna. Vozio sam puno ove zime, no baš stalno po snijegu, baš i ne. Svi me pitaju kako je na snijegu, može li se bez čavlerica. Može, ako su gume s većim ripnama. Vožnja je zapravo poprilično sigurna i ugodna. Pa i zimi po snijegu možeš doživjeti ono što i nače radiš biciklom. Vožnje mogu biti umjerenije, ali ne uvjetno. Ako se dobro obučeš, imaš koliko toliko dobro vrijeme, sve se može savladati. Iako mi je na prvu bilo zima za ruke, pri drugoj vožnji i nije. Taj osjet hladnoće ili nelagode je promjenjiv. Na primjer uz tople izvore i potoke gdje usred zime raste zelena trava bilo mi je baš lijepo, da ne kažem toplo. Tren kasnije kada sam krenuo prema sjeveru i malo ubrzao vožnju, za čas mi je bilo hladno. No i vrijeme boravka vani je već bilo poprilično dugo. Tako da je sve stvar osobne procjene. Ja se nastojim ne udaljavati od nekih poznatih lokacija ili naselja u nekim težim uvjetima. Poput ove vožnje po snijegu.

Uvijek se možeš ugrijati negdje. Pa kao i ja uz izvore Svetog Roka, gdje je temperatura vode devet stupnjeva Celzija. Tako da sam na izvoru Kozjan i izvorsku vodu pio. Bila je mnoga toplija, taman za piti, od moje ledene iz bidona. Da bike izlet bude potpun i poučan, idući izvor je bio Vrilo Mudrosti. Kameni zid uz cestu i novi potočić koji je živahno nastavio teći i zavijati bijelim poljem. Inače općina Lovinac se hvali baš mirom i tišinom koja ovdje vlada. I zimi i ljeti. Točno tako, možete sresti poštara ili veselog psa koji je krenuo u neku svoju šetnju. No, ovdje su svi dobrodošli, posebno turisti koje svi željno čekaju. Namjernika je sve više, a ponuda sve bolja. Hostel Sv. Rok motor je razvoja ovog kraja, a o lijepim sobama i ugodnoj atmosferi priča se po svim društvenim mrežama, ali i po Hrvatskoj i šire. Sve je više kuća koji imaju apartmane ili se bave nekom od usluga u turizmu. Oznaka za OPG ili dobar izlet i bike turu sve je više.

Tako i sada sanjkalište, a po ljeti i izletište Cvituša ovih dana ima posjetitelje iz svih dijelova Hrvatske. Inače Lovinac i Sveti Rok su smješteni na oko šesto metara iznad mora, a Park prirode Velebit pokriva gotovo pola općine. Vrh Zir, pa mnoga jezera i spilje postaju vrlo zanimljive posjetiteljima. Mnogi još nedostupni izvori i atrakcije ovaj kraj mogu učiniti pravom turističkom mekom. Posjet Lici završavam razmišljanjem kako je ovdje ljeti. Sigurno se dobro spava, a starom Majstorskom cestom preko Tulovih greda i prijevoja Mali Alan za čas si na moru. Čak i s biciklom. Kako je Sveti Rok raštrkano mjesto, tako je domicilni Lovinac pravo turističko mjestašce kakve sam vidio u nekim inozemnim destinacijama. Uz simpatične kućice tu je i pravi mlin koji radi i prava je atrakcija. I zimi koja je ovdje oštra i hladna, ali pruža savršeno mjesto za odmor. Uz naravno ličke delicije od sira, rakije, meda, janjetine i ukusnog ličkog krumpira. I dok čekam noćni vlak za Zagreb u toplom lovinačkom kolodvoru misli su mi odlutale prema Velebitu koji je s lokacijom Sveto Brdo možda mogao postati najbolja kontinetalna planinska destinacija.