Kamo pobjeći od ovih vrućina iz Zagreba osim na Sljeme? A i to zna biti nezgodno jer treba prijeći relativno veliku visinsku razliku, još rano ujutro krenuti i što prije se odmaknuti od zagrebačkog asfalta negdje gdje bi moglo biti malo manje vruće, malo više vlage i možda barem malo vjetra. Gdje biciklom otići na cjelodnevni izlet, prijeći pedesetak kilometara, a da se osjećam ugodno, da nešto novo vidim i otkrijem, a da se jako ne odmaknem od naselja i barem kakve takve civilizacije? Izbor je pao, idem uz Savu nizvodno i koristit ću dijelom novoizgrađene prometnice prema Velikoj Gorici po tzv. istočnoj obilaznici i onda dalje desnom obalom Save prema stoljetnim turopoljskim šumama koje su gotovo uvijek pune vode, pa često prolazak kroz takav kraj doživljavate kao da ste ušli u klimatizirani prostor. Osim toga, visoki hrastovi koji gotovo dosežu nebo, štite od sunca, smanjuju svjetlost i vožnju i kretanje uopće čine ugodnim.

Naravno da je bilo urnebesno vruće, no tako je uvijek dok ne kreneš, pa onda vidiš da ipak je malo bolje na biciklu, ali nažalost ne toliko bolje koliko sam očekivao. Tješim se, još sam u Zagrebu, sišao sam s uređenog dijela Savskog nasipa kod toplane i idem područjem Savice. Još uvijek sam na lijevoj obali, odvukla me prazna cesta, nastavljam dalje; ovuda ionako nisam nikada išao biciklom pa ću vidjeti što tu ima, a i prisjetio sam se da sam tu bio davno u ribolovu na nekim jezerima. To jezersko i močvarno područje, tu samo kilometar od tramvaja, naziva se Savicom. Od ribolovaca i izletnika kojih ovdje ima dosta, saznajem da je čitavo područje u nekom obliku zaštite i očuvanja i da se radi preliminarno zoniranje područja kako bi korištenje bilo razumno te da bi se očuvao krajolik. Uhvatio sam malo hladovine, a usput promatram brojne ptice, žute lopoče kako još uporno cvatu, barem vode imaju dovoljno. Ima lijepih zelenih površina za boravak, a dio tih rukavaca i jezera u takvom je stanju kakvim ih i pamtim, dosta zaraslo i samim tim nedostupno. U svakom slučaju, nižu se prekrasni prizori zeleno-plave boje; i laiku je jasno da je ovo mali rezervat i da tu, nadomak Zagreba, imamo skriveno mjesto za opuštanje i odmak od vreve i vrućine. Uočio sam i službenu tablu na kojoj čitam da je zaista u tijeku neki oblik intervencije u ovo područje i da se planiraju i dodatni javni sadržaji, zatim lociranje edukativne zone, uređenje ostalih zelenih površina i plan sveukupne zaštite flore i faune i staništa s mjerama korištenja i uređivanja uz, naravno, očuvanje cijelog područja. Visoki savski nasip mi zatvara pogled, no pričinjava mi se da čujem neuobičajenu buku, barem za ovo područje posve neobičnu. Zvuk slapova i pogled na visoke zgrade novozagrebačkih naselja te dimnjak obližnje toplane, ostavili su me bez riječi. Nisam očekivao da ću otkriti zagrebačku Nijagaru! Ok, znamo svi da su slapovi Nijagare malo raskošniji, ali nema veze, veseli otkriti ovako nešto…

Znam da nije posve prirodno, ovo je kombinacija Save i intervencije vodozaštitnog područja, ali barem i ovako 'poluprirodno' dobili smo brzu rijeku s većim padom i mnogo malih brzaca koji u dužini dvjestotinjak metara čine 'zbor slapova'. Koliko vidim, slapovi zagrebačke Nijagare / Save privlače ne samo ribiče, već i fanove koji znaju za ovo mjesto i koriste ga za trenutak opuštanja. Naime, ovdje zaista možete doći, sjesti i gledati i slušati. I to je dovoljno. Da mi je lijepo i ugodno, shvatio sam i sam. Samo na fotografiranje otišlo mi je pola sata. Više nisam znao ni gdje mi je bicikl. Totalno sam ga zaboravio jer sada imam novu zanimaciju. Promatranje i uživanje na slapovima na Savi. Sada sam i na vrućinu zaboravio, a šetajući s ribičima, sve sam bliže toku Save. Ne pamtim kada sam bar ruku smočio u Savi, ali evo, i to se dogodilio. Na kraju sam se i osvježio, polijevajući se, i tako skupio novu energiju i motiv za nastavak puta biciklom. Toliko doživljaja, a još nisam ni otišao iz Zagreba, biciklom sam doslovce prošao tri kilometra. Iako sam se i namazao kremom za zaštitu od sunca, dobro znam da je na ovakvim duljim turama svašta moguće, pa čak i osip na dijelovima tijela poput nogu, recimo ( što se i na kraju dogodilo). No dobre stvari uvijek poklope one lošije. Relativno uspješno prošao sam dio vozeći se po Savkom nasipu i prešao preko zadnjeg, odnosno, Domovinskog mosta na desnu obalu, gdje sam kroz naselja Kosnica i Petina stigao vrlo brzo u Šćitarjevo i ušao u područje Zagrebačke županije.

Još na zagrebačkim raskršćima viđao sam putokaz za Andautoniju i bilo mi je jasno da je to nešto što treba vidjeti, ali nikada za to nisam imao vremena. Uostalom, tko bi sjeo u auto i završio kod nekog povijesnog lokaliteta u okolici? Vjerojatnije bismo završili autom u nekom od shopping centara. No na biciklu je sve drugačije, obrnuto, zagarantirano. Završit ćeš prije na jezerima, pa i slapovima, ili u Ščitarjevu, gdje sam se već počeo diviti lijepom naselju s vrlo lijepim kućama, isto takvom pučkom školom na koju su mještani izgleda jako ponosni. Jer uz novu i modernu školsku zgradu, očuvali su i dva starija zdanja. I nisu se dali smesti, velikim slovima piše Pučka škola, a ona formalna tabla je tamo negdje... Drvena skulptura učenika sa školskom torbom više je od simbola ispred školske zgrade, pardon, pučke škole.

Arheološki park Andautonija je u centru mjesta, pokraj škole, crkve te mjesne trgovine i kafića. Taj prastari antički grad nastao je oko petog stoljeća i sustavno se istražuje, a u muzeju se mogu razgledati mnogi pronađeni antikviteti. Svakako je najatrakativniji otvoreni dio koji je uvijek dostupan za razgledavanje. Na prostoru od dva četvorna kilometra, posjetitelji mogu razgledati sačuvane dijelove tog rimskog grada, a na informativnim punktovima saznati najvažnije podatke o pojedinim objektima i strukturama građevina. Nakon obilaska Andautonije predlažem obilazak užeg centra Šćitarjeva. Razgledavanje kamenih spomenika nađenih na području Andautonije te župnu crkvu Sv. Martina, a potom prošećite mjestom u kojem je još sačuvano nekoliko tipičnih dvorišta s drvenim kućama. Uostalom, nakon petnaestak kilometara vožnje biciklom od Zagreba, okrepa i odmor su taman. A možete se i opskrbiti u dvjema trgovinama. Posebno je to važno o ovim ekstremno vrućim danima. Dvije, pa i tri litre vode, nije loše ponijeti za dalji put.

A to je, mogla bi se i tako nazvati, ruta jata guska i pataka. Puno je seoskih domaćinstava, a onda opet beskrajne šume, pa mjesto Bukevje i kafić znakovita naziva 'Sava'. Ponovno smo uz Savu, već sam napravio novih petnaestak kilometara i raduje me dolazak u Orle jer mi je odmor prijeko potreban. Malo se sada već i zalijevam vodom, no brzo hvatam konce, gledam kartu i znam da još malo ako izdržim, kod Veleševca krećem prema jugu, duboko prema turopoljskim šumama, lugu i slavoluku, svojevrsnom spomeniku ovog kraja. Ako izuzmem dio po Savskom nasipu, uglavnom sam do sada išao po asfaltu, ali sada, od Veleševca dalje, idem makadamom. Veleševac mi uvijek izgleda nestvarno, bio sam nedavno kada sam obilazio rijeku Odru i stare mostove. Tako je, naime, originalno, netaknuto i naoko zaboravljeno. Dalje će možda sve biti Pedaliranje po uređenim šumskim cestama. Prolazim kanal Sava-Odra, pa selački most na rijeci Odri i kroz duboku hrastovu hladovinu idem prema vratima Turopolja. Meni je i sad već dobro, bolje dišem i vidim da mi šuma odgovara, da me smiruje lagana vožnja, vremenski stojim dobro, ničim se ne opterećujem iako je već kasno popodne.

Na povratku odlučujem na kojem željezničkom kolodvoru ću se ukrcati u vlak. Vlakovi u pravilu idu svakih sat vremena, a na internetskim stranicama http://www.hzpp.hr/ vrlo jednostavno se može dobiti informacija o dolasku vlaka na traženi kolodvor te vremenu putovanja, cijeni i slično.

Koristeći dijelom svog putovanja i biciklističku kartu broj 7, koju je izdala Turistička zajednica Zagrebačke županije, odlučujem obići i već spomenuti turopoljski slavoluk, nazvan i Vrata od krča. Malo je izvan rute, ali vrijedilo ga je posjetiti. Istim putem natrag do bike trase, ali sada dalje prema zapadu, pomalo završavam današnje Pedaliranje; prolazim Kaznionicu u Turopolju, dolazim ponovno na asfalt i krećem prema naselju Kuće i Turopolju, odakle se vraćam kasnovečernjim vlakom za Zagreb. No prije toga još sam prošao preko jednog drvenog mosta s prekrasnim odsjajem sunca u kanalu Sava-Odra. Gledam na ciklokompjutor, prešao sam 59,9 kilometara, po ovoj vrućini sasvim dovoljno. Visinska razlika je bila oko 100 metara, što je gotovo vožnja po ravnoj površini. Vrijeme potrebno za prijeći ovu rutu je oko četiri do pet sati, no ako ćete raditi tri pauze kao ja i dodatno se još zadržati na nekom od mjesta, treba računati čak i s povratkom vlakom u Zagreb na vrijeme vožnje od šest, sedam sati, a u ovim vremenskim uvjetima možda i malo više. Oni odvažniji mogu krenuti prema Vukovini i Velikoj Gorici ili ako su radili neku kružnu rutu prema mjestu svog polaska, kao što radim, uostalom, i ja, samo što si pomažem pri povratku prijevozom željeznicom. Cijena od 12 kuna i 40 lipa od stanice Turopolje, činila mi se vrlo prihvatljivom, plus deset kuna za prijevoz bicikla. I za manje od pola sata, već sam bio na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Više informacijama o posjetu najljepšoj zagrebačkoj okolici i izletima, možete vidjeti i više pročitati na http://www.tzzz.hr/, a također i o bike rutama i mogućnostima bicikliranja po Zagrebačkoj županiji.