S Alenom Islamovićem našli smo se u zagrebačkom kvartu u kojem živi. Dobro raspoloženi 62-godišnji glazbenik s oduševljenjem i posebnim žarom govori o nastupima na bajkerijadama te koncertima koji ga tek čekaju. Godine nastupanja ga ni najmanje nisu umorile, a posebno se veseli novom albumu koji će uskoro promovirati na CMC festivalu u Vodicama.

Na CMC festivalu nastupit ćete u duetu s mladom pjevačicom Enelom Palavra. Kako to da ste pristali na taj duet?

Enelina obitelj, koja inače živi u Chicagu, željela je da ona snimi duet sa mnom. Naime, njezin otac htio je da Enela okupi zanimljive pjevače s kojima bi mogla snimiti duet i angažirao je dosta skladatelja koji su počeli pisati pjesme. Jedna od njih bila je ponuđena meni. Preslušao sam pjesmu i vidio da u njoj ima nešto te pristao na suradnju. Potom se sve stišalo, a onda je iz Croatia Recordsa došla ideja da se pojavimo na CMC festivalu. Riječ je o jednom od vodećih, renomiranih festivala, što će biti odlična promocija za pjesmu.

Što vama kao afirmiranom izvođaču znače takvi nastupi?

Ne znače meni puno ti festivali, idem ondje prije svega da bih promovirao album koji će se pojaviti za desetak dana na tržištu. To će biti prva službena promocija, a ondje će biti prisutni mediji iz cijele regije, što je pun pogodak. Nakon toga ću, najesen, s bendom krenuti na promotivnu turneju.

Kako ćete sve to stići jer i dalje nastupate s Bijelim dugmetom?

Ta turneja s Goranom Bregovićem i njegovim orkestrom još traje. Do kraja ove godine imat ćemo desetak koncerata, tako da radim na pet frontova. (smijeh) To čovjek stvarno mora voljeti. Da ne volim to, nikad ne bih radio toliko.

Kad smo se već dotakli Bijelog dugmeta, možete li napokon otkriti što se zapravo dogodilo na novogodišnjem koncertu o kojem su pisali svi mediji u regiji i na kojem je navodno došlo do fizičkog sukoba između vas i Mladena Vojčića Tife?

To nije bilo ništa ružno i loše. Ovaj je posao specifičan. Mnogi misle da se samo trebaš popeti na binu i pjevati, a on traži dosta profesionalnosti i dobrog odnosa prema ljudima ispred bine, zbog kojih sve to i radiš. Ne radiš to za one koji ti stoje iza leđa. Ti koji tako stoje pretežno te olajavaju i loše misle o tebi. Kad si na bini i kad gledaš ljude u oči, otkrivaš istinu o onome što se događa na pozornici. Netko to može kontrolirati, netko ne. Onaj tko ne može traži neku slamku spasa da se uhvati i da razbije gitaru, udari pojačalo nogom, pljune tjelohranitelja koji ga čuva, baci mikrofon u publiku, ali bože moj, svatko ima svoje načine ponašanja. Rock'n'roll je takav, kod nas ima svega i svačega.

Ima li uopće rock'n'rolla kod nas?

Ma i nema ga zapravo, da vam iskreno kažem. Onog istinskog, pravog - nema. Znate li tko je bio iskreni rock'n'roll igrač? Milić Vukašinović iz Vatrenog poljupca. Mislim da smo i mi kao Divlje jagode bili iskreni jer ne bismo stekli takvu popularnost. Kad smo 1982. godine snimili prvi i još tri albuma nakon toga, na kojima sam ja pjevao, e to je bio rock'n'roll. Tada sam i odbio poziv za Bijelo dugme. Znači, to je bio rock'n'roll - kad odbiješ tako veliki bend. Otišao sam s njima na razgovor, razmišljao o tome nekoliko dana i donio odluku da i dalje budem u rock'n'rollu. Danas od toga nema ni 'r'. Ali vidite, opet se umiješala sudbina pa sam 1986. dobio novi poziv za Dugme.

Nedostaju li vam ta vremena? Mnogi žale za danima u nekadašnjoj državi.

Iz nostalgije sam sve ponio sa sobom, bilo bi smiješno da nisam. Znači, sve sam 'tamo' stekao, a sada se neki bore da izađu izvan granica Hrvatske, Bosne ili Srbije. Imam veliki prostor u kojem radim i ponosim se prošlim, sadašnjim i budućim vremenima. Prije nije bilo gnjavaže. Nisi mogao doći do pekare a da te netko ne zaustavi i traži autogram, morao si paziti kamo ideš, gledalo te više milijuna ljudi, slavu si istog trena stekao u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani i Skoplju. U 48 sati mi smo, kad smo objavili 'Motore', pokorili Jugoslaviju. To je bilo takvo vrijeme. Danas idem ulicom i čovjek me pita: 'Jesi ti onaj?', a ja kažem: 'Nisam.' On meni na to ispali: 'Podsjećaš me na njega', a ja njemu: 'Znam, to mi je brat.' (smijeh) Danas volim to što me nema previše u medijima.

Pratite li danas rad Divljih jagoda?

Pratim, to je bio moj bend, ne mogu pobjeći od njih. Ostavio sam tamo dobrih i lijepih pjesama. Nemam zamjerki na to tko će doći pjevati. On ima svoj stav u shemi organiziranja benda. Da ga ja vodim, ne bih tako. Da Toni Janković vodi Divlje jagode, ni on ne bi tako, nego na neki svoj način. Nema tu zamjeranja! Možda bi bilo dobro kad bismo mogli naći neko zajedničko vrijeme pa da sjednemo, razgovaramo i napravimo nešto zajedno. Otvoren sam za sve suradnje. Volio bih zasvirati sa Seadom dobar stari rock'n'roll na naš način. (smijeh)

Kako čuvate tu svoju mladolikost?

To su geni.

Nisu li način života ili možda glazba zaslužni za to?

Nisu, imate rokera koji su zgužvani kao kartonska kutija, koji ne paze na sebe. Ja zaista pazim, sportskog sam duha, igram tenis i 2004. godine ostavio sam cigarete, što mi je bila najveća pobjeda.

Nemate više poroka?

Popijem malo vina kad se slavi nešto s društvom.

Niste nikad živjeli tu krilaticu 'sex, drugs & rock'n'roll'. Atipični ste za glazbenika po svemu, nikad nije bilo skandala oko vas, imate brak koji traje već 36 godina. Koliko je to teško bilo očuvati?

Nisam ja tip osobe za takve stvari. Imam brak koji je i sada idealan i u kojem je puno ljubavi. Imam dvije prekrasne kćeri, unuka, a očekujem još jednog unuka, tako da, kad stanem pred ogledalo i pogledam se, sam sebi mogu reći: 'Stari, pa ti si sve postigao.' (smijeh) I prije mene bilo je lijepo organiziranih glazbenika, primjerice Zdravko Čolić. Ali da, ima nas vrlo malo takvih. Uvijek sam imao dozu prizemljenosti i opreznosti te pazio u koje društvo idem.

Koji je recept za tako stabilnu bračnu zajednicu?

Podrške mora biti. Mi koji se bavimo ovakvom vrstom posla moramo imati razumijevanje i poštovanje obitelji, pogotovo supruge. Povjerenje i dostojanstvo uvijek su postojali i postojat će između mene i moje voljene. Sumnjam da nas nešto može razljutiti i nemamo razloga razarati sami sebe. Mnogi bi voljeli da čuju, vide i pišu o tome, ali mi im ne damo povoda. Ona je sa mnom od svoje šesnaeste godine. Zamislite kako sam je ustrojio! (smijeh) Šest godina stariji sam od nje. Kad je ona počela izlaziti u grad, ja sam tad došao iz vojske, a nakon što sam se vratio u Bihać i došao na tadašnje omiljeno okupljalište - kad me vidjela, rekla je frendici: 'Vidi, stigao je novi frajer u Bihać.' Tako sam ja mic po mic došao do nje, upoznali smo se i, kao u svakoj ljubavi, bilo je uzbrdo i nizbrdo, ali doživio sam najvišu sreću 1986., kad sam stigao u Bijelo dugme i kad je ona zatrudnjela te rodila našu stariju kćer Unu. Tad mi se otvorio svijet i počeo sam dobivati sve ono što sam htio imati: slavu, novac i veliku popularnost.

Vas su žene oduvijek obožavate, još dok ste bili član Divljih jagoda. Kako se vaša supruga nosila s time?

Jako teško! Ali se nosila hrabro. Ona me jako dobro poznavala. Vjerovala je i znala je da se uvijek nakon neke velike turneje, svirke vraćam kući.

Kad vidite oko sebe raspadnute veze i brakove, što pomislite?

To je jako tužno. Ti su ljudi nesretni. Mislim da su takvi ljudi u većini slučajeva pomiješali obitelj i posao, a to se mora odvojiti. Kad si na turneji pa ona ima stanku od nekoliko dana, moraš znati organizirati se i provesti vrijeme sa svojim najmilijima, odvesti ih na putovanje, u prirodu, na more, skijanje. Mnoge moje kolege su se previše davale u estradu te su izgarali i nisu mogli kontrolirati obitelj. Mnogima su se djeca upustila u drogu, pakao od života, a nekima su djeca i preminula od droge, alkohola.

Kako ste vi svoju djecu uspjeli sačuvati od zala današnjice?

Zato što sam imao čvrstu ruku supruge koja je sve to držala pod kontrolom. Kad se rodila druga kći Lara, najviše sam se igrao s njom pa je starija bila ljubomorna jer nisam proveo puno vremena s njom zbog velikih turneja Bijelog dugmeta, a koje su trajale i po sedam mjeseci. Obje svoje kćeri beskrajno volim. Sad imam unuka pa njega najviše obožavam.

Koja vam je od njih dvije sličnija?

Mislim da je Lara. Ona je borac, fajter, ništa joj nije teško. Kad ima nekih obaveza, ustaje ranije, jako ozbiljno hvata se tih obaveza, a fakultet joj fantastično ide i završit će ga za nekoliko mjeseci. Očekuje bebu, rodit će u lipnju. Ona će napraviti dobar posao od svog života. Starija kći slabo ima mojih karakteristika. Fizički više sliči mami jer je tamna.

Maloprije ste rekli što vam je tužno. Što vas može razveseliti, čemu se smijete?

Možda me prije mogla rastužiti neka sitnica, sad sam otupio kao ćuskija. Kroz ovaj posao došlo je dosta nervoze koju sam morao maknuti negdje na stranu. Jer nervoze donose razne bolesti. Bilo je teških situacija, da vam sad ne nabrajam. Ne sjećam se rado toga, ratova, proživljavanja strahova. Ostavio sam to iza sebe.

Jeste li možda vidjeli skeč Branka Đurića Đure u kojem na šaljiv način pokušava objasniti razliku između vas, Željka Bebeka i Mladena Vojčića Tife?

Jesam, gledao sam! Pjevao sam na koncertu za neku sarajevsku tvrtku, na kojem je i on nastupao. Sjedio sam u prvom redu kad je to izvodio i onda me pitao: 'Šefe, je l' valja ova?', a ja sam mu odgovorio da valja. On to radi na svoj specifičan način, jako dobro i uspješno. Što god reklamira, nema šanse da ne unese bosanski duh u to. Uvijek mu se od srca nasmijem.

Imate tri plantaže lješnjaka. Zašto baš lješnjaci?

Htio sam ostaviti nešto iza sebe. Mislim da će, bez obzira na nekretnine, to biti jedan od najljepših 'spomenika' koji ću ostaviti. Dosta je zemlje naslijedila supruga od svog pokojnog oca, a i ja sam dosta kupio jer sam htio da se malo više vežem za svoj rodni kraj, grad. Meni je teško otići od rijeke Une, pokraj koje sam navikao živjeti. Taj mir i tišina me opuštaju, osvježavaju. Normalno, poslije svakog koncerta čovjek osjeti umor, a ja se u gradu ne mogu opustiti kao što mogu na plantaži. Zašto lješnjak? Ispitao sam zemlju. Htio sam jagode, maline, svašta, no kad se pokazalo da je zemljište idealno baš za lješnjake, s obitelji sam donio odluku da krenemo u to. I uspio sam! Imanje održava brat moje supruge, ali i ja kad sam ja tamo. Imam svog agronoma koji to obilazi, održava i ako se nešto pojavi, neko zlo, nametnik, odmah reagira. Blizina rijeke Une nam je od velike koristi zbog navodnjavanja stabljika. Ima kolega koji rade svašta slično. Čitao sam o glumici koja ima maslinik. Na mojoj plantaži lješnjaka svira najljepša muzika. Tamo se mogu čuti lagani vjetrić, lepet krila ptica, šuštanje lišća, a kad se malo umiriš i koncentriraš, čak čuješ kako mrav diše. Sorte lješnjaka koje smo posadili ovog trenutka najkvalitetnije su na tržištu, tako da ih neće biti problem plasirati. Rađaju svake godine, tako da to nije promašena investicija.

Kako ste naučili biti poljoprivrednik?

Sve se uči u hodu. Malo internet, malo ljubavi prema biljkama koja je ostala od mog oca koji je bio vrtlar. U njegovoj su bašti bile najveće ruže, najveći paradajzi, mahune, on je bio fenomen.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Mom ocu nije bilo lako. Bilo nas je petero. On je sam radio i školovao nas. Otišao je u penziju kad sam ja stigao u Bijelo dugme i divio sam se tome kako je mogao u to vrijeme sve to organizirati, a da mu nitko od sinova i kćeri nije postao lopov, drogeraš, alkoholičar. Iste životne vrijednosti naših roditelja supruga i ja prenosimo na svoju djecu. To je jedini ispravan put da obitelj ostane zdrava. Dok sam bio tinejdžer u Bihaću, kad bih izlazio u grad, vidjelo bi me 15 susjeda. Jesam li mogao zapaliti cigaretu, sakriti se u neko žbunje i piti pivu? Nisam mogao jer bi me netko vidio i dojavio roditeljima. To je provincija u kojoj svatko svakog zna. Nismo imali šansu duvati lijepak. (smijeh) Zato sam taj svoj provincijski duh sačuvao do dan-danas. Da, ja sam provincijalac, što u tome ima loše? Seljak, je l'? Pa ako trebam to biti, bit ću, ali sam zdravog razuma.

S kim se družite danas?

Imam jako malo prijatelja. To su advokati, liječnici, sportaši. Ponekad, kad se prisjećamo prošlih vremena i rada kao Četiri asa, čujem se s Vladom Kalemberom, Juricom Pađenom, Rajkom Dujmićem. S Goranom Bregovićem izmjenjujem viceve preko interneta. U ovom poslu zeznuto je družiti se s ljudima. Uvijek ima ljubomore, zavisti. No otupio sam i na te stvari.

Što je s vašom autobiografskom knjigom 'Doline sjećanja'? Gdje je zapelo s njom, kad ćete je objaviti?

Završio sam je. Priča prestaje 2005., kad su završena tri povratnička koncerta Bijelog dugmeta. Imam još materijala i sad ne znam hoću li ostaviti onako kako je ili ubaciti novih 20, 30 stranica. Ispričao sam priču od samog početka, kad sam naučio prve akorde na gitari i imao svoj prvi bend u Bihaću, pa preko dolaska u Sarajevo s Divljim jagodama, rada u Bijelom dugmetu, sve do Četiri asa i solističke karijere. Opisao sam događaje iz svoje perspektive - kad sam s bendom sjedio na probi ili primjerice imao neki problem za vrijeme TV emisija i slično.