Ovog mjeseca obilježava se tri desetljeća prikazivanja jedne od najomiljenijih i najgledanijih emisija HTV-a. Kad su kretali 'Kućni ljubimci', postojalo je samo jedno društvo za zaštitu životinja. Bio je to 'centar svijeta' i dobivao po 500 poziva dnevno kojima su ljudi tražili pomoć. Po emisiji je znao spasiti i 100, 120 životinja, a danas Antun Ponoš teško može zbrojiti koliko ih je spasio, što udomljavanjem, što objavljivanjem informacija o tome da su izgubljene/pronađene. I njegova obitelj, koja mu je najveći oslonac u svemu što radi, obožava životinje, pa su mu kroz stan također prošli brojni ljubimci. Trenutno ima dva križanca iz udruge Noina arka, Gipsa i Lobu, a kćeri žele dvije nove mačke. Životinje su jednostavno neodvojiv dio njegova života.

Kako ste proslavili veliku obljetnicu?

Nema puno vremena za velika slavlja jer su događanja u svijetu kućnih ljubimaca svakodnevno oko mene, ali sam ipak uspio okupiti prijatelje na večeri i uz tortu obilježiti 30 godina rada. Na HRT sam poslao 12 torti u redakcije kolegama s kojima svakodnevno surađujem i koji su također zaslužni za to što smo uspjeli doći do broja 30. Bez HRT-a ne bi bilo svega ovog, tako da sam im svima neizmjerno zahvalan.

Osim pola godine odsutnosti 'Kućnih ljubimaca' s HTV-a, na koje ste sve prepreke nailazili na svom uspješnom putu tijekom 30 godina?

Emisija se nije zaustavila ni nakon kratkotrajnog odlaska s HTV-a 2015. odlukom ondašnjeg programskog vodstva, već je nastavila svoju misiju na 16 televizija u Hrvatskoj s još više elana i ljubavi, na čemu sam zahvalan svima koji su mi to omogućili. Nažalost, moram reći da se povremeno događalo da je emisija smetala nekima u programu i da je znalo biti razmišljanja o njenom uklanjanju, s čime se nikad nisam složio i uvijek sam davao do znanja da se ne mislim zaustaviti i odustati od rada na njoj i pomaganja životinjama, što je jače od mene i to je moj život.

Rekli ste da u zadnjih 30 godina nije prošao dan da niste bili u svom filmu i vezani uz emisiju. Kako bi izgledao vaš život bez nje?

Svaki dan od tog datuma 20. siječnja 1990., kada je emitirana prva emisija, volim reći da nije prošao nijedan dan da nisam bio u svom filmu i u emisiji jer samo tako bilo je moguće doći do broja 30 (godina, op.a.). Stalno komuniciram s gledateljima i ljubiteljima životinja kako bih realizirao teme i sadržaj emisije što gledateljima treba biti zanimljiv, aktualan i prihvatljiv. Ne mogu zamisliti život, a da ne pomažem životinjama.

Kakav je osjećaj znati da ste velik broj životinjskih duša uspjeli spasiti, udomiti?

To je osjećaj koji daje ogromnu energiju i na osnovi njega uspio sam postići sve ovo. Znati da možeš pomoći svakoj životinji do koje dođeš ili ona dođe do mene poseban je osjećaj koji daje snagu te uz volju i akciju zbrinjavanja donosi veliko zadovoljstvo.

Svojim toplim prilozima i pričama nastojite svakoga potaknuti da razmišlja o životinjama, o sebi, okolini. Vidite li rezultate u tom vašem angažmanu?

Sve što radim u emisiji ide u tom pravcu da se vide rezultati. Gledam život kroz svoje osjećaje i poznajem način razmišljanja ljubitelja životinja koji su mi velika podrška i kad to spojim, lako dolazim do teme i sadržaja koji su zanimljivi gledateljima, a to rezultira dobrom gledanošću emisije.

Što svaki čovjek može napraviti kako bi učinio promjenu u svojoj zajednici kad je riječ o dobrobiti životinja?

Čovjek po meni treba misliti, osim o sebi, i na sve oko sebe te tako jedino može naći svoj mir i spokoj. Životinje si same ne mogu pomoći i zato im svatko koliko može treba pružiti pomoć.

Jesu li Hrvati odgovorni vlasnici kućnih ljubimaca?

Veliki broj jest i zadivljuje to koliko je ljudi s osjećajima prema drugima oko sebe i životinjama, no još uvijek je potrebno educirati ljude da i oni koji nisu postanu takvi.

Svjedoci smo stravičnih maltretiranja životinja. Kakve biste sankcije uveli za takve počinitelje? Kako spriječiti takvo ponašanje?

Samo educiranjem i pozitivnim primjerima možemo mijenjati svijest ljudi. Zakon o zaštiti životinja propisuje kazne za zlostavljače i treba ga primjenjivati i poštivati.

Poznatost i popularnost neminovno nose i one manje dobre stvari. Što ste sve na svojoj koži osjetili tijekom ovih godina? Je li bilo kakvih čudnih zahtjeva gledatelja?

Navikao sam na sve što se može dogoditi kad ste javna osoba, imao raznih situacija, ali sve je to bilo u granicama podnošljivosti. Neki gledatelji i dalje imaju nerealne želje i misle da sam svemoguć i mogu ih ispuniti, što mi je žao, ali nemam toliko čistokrvne životinje za koje žele da ih poklonim ili im omogućim povoljnu nabavku. Svakodnevnica mi je takva da traže od mene sve moguće savjete, pa mi nekada to bude i zanimljivo koliko im je važno da im osobno dam savjet, a uz samo malo truda mogu ga naći na internetu.

Cijeli život posvetili ste životinjama. Što bi ljudi mogli naučiti od pasa, ali i ostalih životinja? Jesu li one zaista naši najbolji prijatelji?

Kad bismo mogli primijeniti pseći način razmišljanja, onda bi u velikom broju slučajeva tolerancija i ljubav bile na prvom mjestu, a ne zloba i ljutnja. Iskrenost i privrženost koje imaju psi nema nijedan čovjek. Vlasnik je svome psu o kojem se brine na pravi način centar svijeta i smisao života te se to ne smije nikada zaboraviti.

Kakva publika vas najviše gleda? Je li to starija ili mlađa populacija?

Slobodno mogu reći da je publika od sedam do 77, kako se to kaže, moja publika, a i oni stariji koji mi znaju i prići na ulici te uputiti riječi pohvale i poželjeti ustrajnost na radu u emisiji.

Uz stvaranje pjesama o Nuštru, poznata je vaša ljubav prema gadgetima. Što vas je zadnje oduševilo?

U prodaji su nove kamere koje snimaju uz vrlo malu asistenciju kamermana, što me oduševljava. Takav automatizam snimanja i rada kamera olakšava posao koji radim.

Volite umjetnost, a posebno crtanje i slikanje. Stignete li ikad išta napraviti od toga?

Sve volim, ali sam najviše u montaži u kojoj sam montiram emisiju i volim reći da se tu pronalazim kada sve to spojim u jedno. Slobodnog vremena sve je manje.

Nekad ste voljeli motore, uhvati li vas ikad nostalgija za tim danima?

Danas ih samo gledam na cesti i uživam u tome. U podsvijesti se vidim kako ih vozim, ali nažalost, za to nemam vremena.

Koji su najvažniji događaji obilježili vaš dosadašnji život?

Mogao bi ih dugo nabrajati jer ih je puno, ali izdvojit ću rođenje djece, kćeri blizanki Tene i Lorene (26) i sina Leona (21), jer obitelj je moj život uz posao koji volim i koji me ispunjava cijeloga jer znam da ima smisao.