'Što više razmišljam o tom motoru, sve ga više želim politi benzinom i zapaliti', na samom početku prve epizode putopisnog serijala 'Vjetar u kosi' govori Željka Stanković, očigledno ne dijeleći entuzijazam svojega supruga prema motociklističkoj turneji po kontinentalnoj Hrvatskoj koju je naumio ovjekovječiti za svoju matičnu televizijsku kuću. Moram priznati, u tom sam je trenutku totalno shvaćala. Em bih i ja svojem bližnjem koji bi se iz čiste šege & šeretizma odlučio vozikat motorom po hrvatskim cestama preporučila neka onda radije meni dopusti da ga prebijem pa nek sve ostane u familiji, em mi se, iskreno rečeno, kad sam čula da Aco Stanković ide glumit Billyja Connolyja i Ewana McGregora - u glavi javila nada da će mu netko prije toga ukrast motor.

No nakon prve epizode 'Vjetra u kosi' nevoljko priznajem - Stanković me iznenadio, i to ugodno. Ne, putopis mu nije da umreš od divote, nisam ni sjedila na rubu stolca nestrpljivo očekujući kako će proći Stankovićev prvi padobranski skok, naš junak nerijetko zvuči krajnje neprirodno i ukočeno, ima u svemu tome i dosta bedastog macho preseravanja, pokušaji vrckavosti i duhovitosti uglavnom su mila majko (osim ako se izuzme autorova supruga na samom početku, koja, vjerujem, nije pokušavala biti duhovita), ali naš se žurnalistički bajker na svojem putovanju prilično inteligentno držao onoga što mu ide ili mu je barem nekada išlo - socijalno i politički obilježenih priča. Obilazi ljude koje ne bi pozivao u 'Nedjeljom u 2' jer su mu predaleko, razgovara s njima i, baš kao u (davno minulim) najboljim danima toga talk showa, dobro odabire sugovornike.

Mogla bih i ovaj put, kao i mnogo puta kada sam pisala o Stankovićevim emisijama, kritizirati autora da mu je serijal zanimljiv onoliko koliko su mu zanimljivi sugovornici, a ne njegovom zaslugom - i to bi, barem prvim dijelom rečenice, bila istina. No u kontekstu putopisnog serijala koji, kako je i sam najavio na početku prve epizode, 'ne govori toliko o prirodnim ljepotama, nego o ljudima' koji žive na području koje obilazi, ta zanimljivost sugovornika ipak jest donekle njegova zasluga.

Trebalo je pronaći i htjeti razgovarati, u nekim slučajevima i živjeti (konkretno, spavati u wigwamu i ne uspjeti to izdržati) s ljudima koje je snimao. Još da se i suzdrži od blesavih pokušaja smješnoće u upadicama kao što su 'stotinu mu bubnjeva Darkwooda' i 'ovo će biti jedna topla muška noć', bez zadrške bih pohvalila i Acu i njegovu ekipu. Ovako - ipak mala ograda. Nije loše, al' bogami, nije ni odlično. Osim možda u veselom momentu kada su ga osječki padobranci prozvali ACO MACO. Predlažem da nam to odsad bude kodno ime za bajkera Stankovića.