Jedan od najhvaljenijih i najznačajnijih blues vokala i gitarista na ovim prostorima u srijedu, 16. siječnja na radost mnogih, nakon dugo vremenaponovo nastupa u zagrebačkom Saxu. Njemu će se pridružiti i mlada te vrlo talentirana kantautorica MAR.

Sve što napravite kritika pohvali, odavno imate publiku koja vjerno prati vaš rad, pohodi vaše koncerte. Kako uopće gledate na 'etikete' koje se lijepe uz vas i vašu glazbu?

Pozitivno je što dio struke i publika prepoznaju moj rad. Bilo mi je zaista drago vidjeti da su kolege, glazbeni novinari Zoran Stajčić, Matija Trupinović, Dubravko Jagatić i Mladen Lončar prepoznali vrijednost albuma 'Hate is a wonderful thing' u godišnjem pregledu domaće diskografije. Posebno bih istaknuo i osvrte Filipa Kuštera koji mi dođu kao pogonsko gorivo u moru svakodnevne sumnje. Zaista je ohrabrujuće vidjeti da unatoč atmosferi i okruženju u kojem živimo postoje ljudi koji prate i prepoznaju dobru glazbu. Na etikete se ne obazirem previše, osim kada sam u dućanu. Zahvalan sam za iskazanu pažnju, no meni treba direktna akcija. Mislim da sam s albumom 'Hate is a wonderful thing' do kraja iscrpio sve svoje kapacitete. Ne mislim pritom na kreativne zalihe već na sve ono što danas glazbenik/ca mora učiniti ne bi li izdao/la i promovirao/la svoj rad. Bilo bi super kada bi te pohvale bile i neka vrsta garancije za bolje uvjete rada. Međutim za sada tomu nije tako.

Kako teče proces nastanka vaših skladbi? Doživljavate li ih pri stvaranju na emotivan način, kao odraz nekog trenutnog raspoloženja, ili ih jednostavno odsvirate i upakirate?

Ovisi. Kako kad. Nekad pjesma nastane iz prve, na primjer 'Karen', 'The great fall' ili 'Wait for you', a nekad imam nekoliko riffova i dijelova buduće pjesme koje treba posložiti, na primjer 'Never got over'. U svakom slučaju emocija je baza svega što radim. Ako ja ne osjećam to što radim, onda neće niti publika. To je sigurno. S obzirom da su mi pjesme dosta repetativne strukture, stanje svijesti u kojem nastaju također je bitno.

'Baba Ljuba blues' - iznimka među pjesmama na engleskom bio je vaš iskorak u folklorizam. Nakon toga istraživali ste glazbenu baštinu naših prostora. Jeste li u tome našli neki novi izazov?

Ta je pjesma nastala totalno spontano. U tom periodu me kontaktirala etno-muzikologinja Jelka Vukobratović te zamolila da napravimo intervju. Zanimalo ju je kako je to biti samostalni glazbenik te koji su mi planovi i kako gledam na situaciju u regiji. U razgovoru smo došli na temu folklora. Ukratko mi je ispričala kakvu je štetu napravila KUD-oizacija folklorne glazbe te spomenula da se još uvijek mogu naći neke izvorne snimke koje bi mi mogle biti interesantne. To me jako zaintrigiralo. Zatim sam otkrio pjesmu 'Đakovo, Đakovo' Adama Pavića te je obradio u blues verziji i počeo povremeno izvoditi uživo. No i dalje mi se ideja da spojim blues s našim folklorom činila daleka.

Sve dok prošle zime u sklopu 'Otvorenog studia' Selma Banich i ja nismo, uz podršku Ane Kovačić iz Galerije Miroslav Kraljević, započeli s istraživanjem glazbene baštine naših prostora. Za razliku od bluesa ili kawali glazbe naš folklor mi je oduvijek bio odbojan. Kockast, dosadan. Međutim, želja da saznam više o vlastitim korijenima bila je jača pa smo odlučili prokopati arhivu Instituta za etnologiju i folkloristiku. Naravno, zagrebli smo tek površinu. Inicijalno smo se fokusirali na dvije regije, Ravni Kotari kod Zadra i okolica Đakova, s obzirom da su mi mamini iz Posedarja, a tatini iz Gorjana. Nažalost autohtona glazba Ravnih Kotara nije dokumentirana, dok je okolica Đakova prepuna glazbe. Arhivu IEF-a čine zapisi iz cijele Jugoslavije pa smo tako naišli i na druge regije koje su razvile vrlo specifične glazbene izričaje, na primjer otoci Pag i Susak te Bjelovar. Ti zapisi su me potakli da krenem improvizirati s tekstovima i melodijama te ih pretvorim u nešto svoje. Novonastale pjesme i zapise iz arhive IEF-a smo prezentirali u GMK-u za kraj prve etape istraživanja. Zapravo i nije toliko bitno otkuda si nego čemu si izložen. Glazba otoka Paga jednako mi je daleka kao što je to bio blues prije nego što sam ga počeo istraživati i svirati. Niti sam živio na američkom jugu niti na Pagu, ali ne postoji razlog zašto ne bih tu glazbu provukao kroz sebe i svoj život te joj dodao neki twist. Moram priznati da sam se kroz proces istraživanja zaljubio u te glazbene izričaje i našao novi izazov u snimkama koje smo pronašli. Istraživanje ćemo nastaviti u ovoj godini te na kraju izdati album.

Kako je 15 godina svirati u one-man-bendu? Koji su plusevi a koji minusi takvog nastupanja i zašto nikada niste imali potrebu proširiti 'sastav'?

Trudim se o tome ne razmišljati jer ispada da nakon svih ovih godina i nije bilo druge opcije već nastupati sam. Mislim, bilo je pokušaja da složim bend, ali logistički i financijski to nažalost nije imalo smisla. Kad nastupaš solo veliki plus je sloboda u izričaju. Minus je definitivno to što sve ovisi o meni i, naravno, publici. Kad uživo nešto krene ukrivo, nemaš se na koga osloniti nego se snađi kako znaš i umiješ. Fizički je dosta naporno jer osim sviranja gitare i pjevanja, vodim računa o ritmu i cijelom nizu kjueva vezanih za loopove i ostale pedale. U svakom slučaju je zabavno i uzbudljivo.

Frustrira li vas kad na koncertima pozornost publike nije usmjerena na vas kao izvođača? U kakvim prostorima najaviše volite nastupati?

Mislim da to frustrira svakog izvođača. Za mene su koncerti hrana za dušu. To je iskustvo koje te, ako mu dozvoliš, može korijenski promijeniti. Žalosno je biti okružen ljudima, bilo kao izvođač ili dio publike, koji su na koncert došli radi sebe, a ne radi glazbe. Plate kartu i onda za vrijeme izvedbe lamentiraju o svakodnevici. Uostalom, stvar je edukacije publike. Ako ti se ne sviđa izvođač, lijepo se ustani i odi negdje drugdje. Kad sam vodio 'Škrabicu' u Booksi imperativ je bio da se kao domaćin večeri, prije svakog nastupa, obratim publici te ih zamolim da sebi i izvođaču daju priliku te tišinom i koncentracijom ispoštuju njegov/njezin nastup. S vremenom se na 'Škrabici' isprofilirala publika koja se međusobno utišavala, što je bio prvi znak da je moguće stvoriti atmosferu u kojoj se glazbenici i publika osjećaju kao jedno. Najviše volim nastupati na mjestima gdje je dobar razglas. Neke od koncertnih prostora i programa u regiji koje bih izdvojio su Vintage Industrial Bar, Booksa, MIMO u MSU-u i Kastavsko kulturno ljeto.

Već sa 17 godina ste krenuli s instrukcijama gitare. Radite li i danas to? Što vas veseli u profesorskom radu?

Jedan od prvih učenika bio mi je Tješimir Mendaš aka Mind Itches, suosnivač benda Stonebride. Tad nisam niti sanjao da ću se kasnije u životu s time ozbiljnije baviti. Zatim je krenuo Gloft i puno sviranja uživo. Kad se bend raspao, a prijatelj iz djetinjstva odlučio napustiti Hrvatsku, dobio sam priliku preuzeti njegove učenike. 15 godina kasnije i još uvijek podučavam. Jako volim raditi s ljudima jer vidim njihov rast i razvijanje, makar im to bio samo hobi. A kad još k tome doživiš da ti učenik oformi bend, snima i izdaje albume, poput Davida Alanovića iz benda Mr. Albino, to je najveća nagrada. Želiš dati još i još, pomoći koliko god umiješ i znaš. Podučavajući druge ljude, tjeram se učiti o stvarima koje sam ne bih nikada proučavao. Iskustvo podučavanja me učinilo boljim glazbenikom i pedagogom.

Uz sve radite glazbu i za film, kazališne predstave, snimili ste dokumentarni film, ono što stvarate je vanserijska glazba za naše pojmove, a u medijima se vrlo malo piše o vašim nastupima i djelovanju. Koliko ste zadovoljni svojim statusom na sceni u vrijeme kada mnogi tvrde da je PR/medijska prisutnost neophodna?

Ne znam zapravo što bi taj status trebao značiti. Novac, slavu, bolje uvjete rada, više posla? Iza mene je 20 godina javnog djelovanja, nebrojeno mnogo živih nastupa, 50-ak cjelovečernjih plesnih predstava i još hrpa drugih suradnji. Ponekad mi se čini da je to bačen trud i vrijeme, kao da sam cijelo vrijeme bacao sjeme po betonu praveći se da hodam po livadi. Status nisu niti slava niti lova već mogućnost da napreduješ i rasteš. Da imaš priliku raditi u boljim uvjetima. Da možeš razmišljati o budućnosti bez da se svaki dan budiš s knedlom u grlu. Drage kolege bi sad uskočile sa svojom: 'Pa tko ti kriv što nisi išao vani?' Znači, jedina opcija je napustiti ovaj prostor? Izgleda da jest. To je zapravo jedina stvar koja se jasno iskristalizirala od 90-ih na ovamo. Ako želiš raditi… od*ebi! Ako imaš talenta… od*ebi! Ako imaš strasti i stalo ti je.. od*ebi! S druge strane, kad već nemam ne znam kakav studio, opremu, turneje i sigurnu egzistenciju od vlastitog rada, imam tu svoju sobu i još uvijek dovoljno slobode da stvaram glazbu baš onakvu kakvu želim. Imam još par drugarskih oaza zbog kojih se sve ipak ne čini tako crno pa nekako ustrajavam. Ali da, ovo je sredina koja uglavnom isisava život iz pojedinca vječito mu pametujući o tome kako bi on trebao zapravo živjeti.

Razmišljate li o proboju na nekoj inozemnoj sceni budući da se o vama uvijek govori u kontekstu svjetskog kalibra?

Osim što sam autor, instrumentalist, vokalist, producent, tonac, tehničar, roadie, vozač i samome sebi loš menadžer, nemam kapaciteta baviti se i PR-om. Držim se po strani i opet imam album na godišnjim top listama. Samo toliko mogu učiniti sam. Bilo bi lijepo i logično da sada netko drugi preuzme uzde i proširi priču van granica Balkana.

Što mislite o glazbenim trendovima, koliko na njih utječe publika svojim izborom, a koliko su odraz djelovanja glazbenih umjetnika?

Nemam pojma, ne pratim glazbene trendove.

Koji su vam najljepši trenuci u glazbi?

Definitivno momenti kanaliziranja kreativnosti, nečeg većeg od tebe samoga. Momenti kada si samo promatrač onoga što iz tebe izlazi, bilo da radiš novu pjesmu ili si uživo na bini. Taj neki mir usred kreativnog kaosa.

Prošle godine je dokumentarni film 'Bebè Na Volè' redatelja Vladimira Gojuna o vama i vašem radu, premijerno prikazan na Liburnia Film Festivalu u Opatiji. Negdje sam pročitala da je nastajao godinama. Zašto je toliko dugo trebalo?

Zapravo snimali smo nekih godinu i sitno. Tamo 2010. na 2011., nakon toga je uslijedila pauza. Vlado je imao drugih projekata na kojima je radio pa se stoga cijeli proces otegao.

Odrastali ste na klasicima rocka, elektronike i metala. Kakvu glazbu danas slušate, što vas je zadnje izulo iz cipela?

U zadnje vijeme su mi favoriti Low, Kendrick Lamar, Mandolin Orange, Screaming Females i narodna glazba sjeverne Afrike.

Koji su vaši životni užitci osim glazbe? Kako uživate u slobodnim trenucima?

Priroda, knjige, poneka tv-serija i mačke.