Kada si saznala da ti je televizija suđena?
Onda kada mi je profesor na fakultetu za televizijski prilog, zadatak koji smo trebali napraviti, rekao: 'Bravo!' To mi je dalo hrabrosti da se zaputim na Novu TV, pokucam na vrata i kažem: 'Ja tu želim raditi, jer ja tu pripadam.' Vrlo sam samouvjereno to rekla, ali ne bahato, dapače plaća mi nije bila bitna, volontirala sam. Imala sam sreće, taj je moj entuzijazam prepoznat. I evo me danas tu gdje jesam.

Od informativke si postala urednica 'Provjerenog'. Ljudi vjeruju toj emisiji - kako održavaš to povjerenje?
Vjerujemo u ono što radimo. Svaka se priča, nakon što smo sve ispitali, provjeri još jednom. Za svaki prilog na kojem radimo razmišljamo o reakciji koju ćemo izazvati. Bila to državna institucija koja će se pokrenuti nakon što smo ukazali na nepravilnosti, bio to mali mentalni potres koji ćemo izazvati u gledatelju i potaknuti ga da gleda stvari na drugačiji način - da se propita, da ne uzima stvari zdravo za gotovo… ili bila to potreba gledatelja da nazove nekog svoga samo da mu kaže da ga voli. To je ono na čemu počiva naš rad.

Na koje si priče najponosnija?
Upravo na takve koje u ljudima bude empatiju, koje ih pokreću da učine nešto dobro za nekog drugog, uglavnom potpunog stranca, ne očekujući ništa zauzvrat. Tada mi je srce kao kuća. Jedna takva priča obilježila je cijelu prošlu sezonu. Priča je to o Damiru, Crnom - kako ga od milja zovu, koji je živio kao beskućnik. Crni nam je bez imalo uljepšavanja ispričao svoj život. Ne tražeći izgovore, ne opravdavajući se. Samo je bio iskren. Tu su njegovu priču gledali stari prijatelji koji ga nisu vidjeli 20 godina. Digli su cijeli njegov rodni grad, Novu Gradišku, na noge. Svi su doprinijeli, svatko na svoj način. Organizirali su humanitarne buvljake, koncerte… sve kako bi skupili novac potreban za njegovo liječenje. Crni je danas drugi čovjek. Bio je na rehabilitaciji u toplicama, ali ono što je najvažnije - nije više sam. Uspjeli smo oživjeti stara prijateljstva. I to je samo jedna priča u moru takvih.

Mnogi novinari se nose s prijetnjama jer otkrivaju nešto što pojedinci ne žele da se sazna. Jeste li doživjeli neke opasne prijetnje te morali tražiti zaštitu policije?
Bilo je situacija kada smo prijavljivali prijetnje policiji. To je bila posljedica priloga Danke Derifaj o ilegalnoj eksploataciji šljunka. Zagrebala je preduboko u biznis na kojem se okreću državni milijuni. A čim nekome ugroziš stalan priljev novca, jasno je da pokazuje zube. To je recimo slučaj koji je rezultirao konkretnim prijetnjama. Međutim ima i onih puno podmuklijih, kada pokušavaju doprijeti do nas i utjecati na našu objektivnost mnogo suptilnije - kavama, pozivima na druženja. Toga nema u našoj redakciji.

Tvoj naporan rad nagradio je HHO - koliko to daje vjetar u leđa?
Svaka je nagrada velika pohvala radu i trudu. Spomenuta nagrada HHO-a za promicanje ljudskih prava jedna je u nizu nagrada našoj redakciji: Dankina nagrada, Marija Jurić Zagorka, za televizijsko novinarstvo, ili pak njezine dvije Velebitske degenije, odnosno nagrade za izvještavanje o zaštiti okoliša u području TV novinarstva, u tom su nizu. Na sve smo njih jednako ponosni jer kada te prizna struka, to nije mala stvar. Ali znate li što nas također beskrajno veseli? Kada nas neprofitne udruge ili čak ministarstva mole da koriste naš materijal na raznim konferencijama u edukativne svrhe! Kada nam studenti s novinarstva, i to ne samo iz Hrvatske, već i susjednih zemalja, pišu da rade seminarski/diplomski na temu istraživačkog novinarstva - i biraju 'Provjereno'. To nije došlo preko noći. U to su uložene godine predanog rada. U ovu smo redakciju svi došli praktički kao djeca, u njoj smo, eto, i odrasli. U svakom trenutku ponosni smo kada se osvrnemo iza sebe.

Koliko novinara radi 'Provjereno'?
Ukupno nas je sedam: Danka Derifaj, Ema Branica, Mato Barišić, Maja Medaković, Domagoj Mikić i od kraja prošle sezone nam se pridružila Josipa Pletikosić, a prešla je u našu redakciju iz Dnevnika Nove TV. Povremeno nam priču donese i Davor Konjikušić, a radi za nas kao vanjski suradnik.

Moraš li nekada lupiti šakom o stol kao urednica, da se zna da je tvoja zadnja, ili nemaš takve metode?
Ne moram nikad lupati i vikati. Moja je ekipa nevjerojatan tim marljivih, odgovornih i požrtvovnih idealista. Svaka demonstracija snage, veličine, hijerarhije je suvišna. I vjerujte mi, to nije klišej. Zna biti dana kada se prepiremo, kada raspravljamo o nekoj temi. Budemo i glasni i netko tko nas ne poznaje pomislio bi da se svađamo. Ali nikad ne ostavimo stvari neraščišćene. Nema ljutnje, vrijeđanja. Jedino tako, svatko od nas uspije nadići svoje osobne stavove - zbog više svrhe. Tako funkcioniramo kao kolektiv. Jedni smo drugima svojevrstan korektiv.

Osim brojnih potvrda da radiš dobro, dobivaš komplimente da si i vrlo televizična voditeljica. Laska li ti to?
Dio mog posla počiva na tome da me ljudi gledaju dok ih uvodim u neku priču. A ona mi je uvijek važnija od mene same.

Kakvi su ti planovi za budućnost?
Nikada ne kujem planove. Do sada je život uglavnom bio dobar prema meni.

Inače si nasmiješena od uha do uha, a na televiziji moraš biti ozbiljna - jesu li ti se nekada potkrali neki gaf ili smijeh u najavi?
Potkradu se sitnice: krivi naglasak, izgovor. Nikada nešto veliko.