Branka Katić je već svojim prvim ulogama zapečatila visoko mjesto u kazališnoj i filmskoj umjetnosti. Ostvarila je zavidnu internacionalnu karijeru nanizavši nezaboravne role u brojnim američkim, britanskim, njemačkim filmovima i serijama. Umjetnica je koju moramo čuvati. Glumila je i u regionalnom kinohitu, novom ostvarenju bosanskohercegovačkog redatelja Pjera Žalice 'Praznik rada', koji se od 20. travnja može pogledati u kinima.

Što vas je privuklo scenariju filma 'Praznik rada'? Kako je bilo raditi na ovom projektu?

Višeslojna i ozbiljna priča napisana je s puno topline i humora. I lepeza zanimljivih likova kroz čije viđenje centralnog događaja u filmu shvaćamo da traume koje je rat ostavio te predrasude i nerazumijevanje koji su doveli do njega i danas postoje. Film postavlja važna pitanja: kako živjeti normalno poslije svega? Kome vjerovati? Kako zaliječiti rane? I najvažnije, kako opet ne upasti u tu istu klopku nacionalne i vjerske netrpeljivosti, tog otrovnog naslijeđenog narativa koji nas stalno vuče unazad. Bila je to i moja prva suradnja s redateljem i scenaristom Pjerom Žalicom. Također, bilo je uzbudljivo dijeliti kadar s tako izuzetnim glumcima. Radili smo vrijedno i predano i napravili dobar film.

Kao glumica, kakve redatelje volite i koje njihove vrline cijenite?

Volim mudre redatelje koji imaju jasnu viziju i otvorenost za zajedničko istraživanje, koji znaju napraviti atmosferu u kojoj se osjećaš sigurno i slobodno, gdje postoji međusobno razumijevanje i uvažavanje. I koji znaju da je snimanje filma timski rad, gdje smo svi jednako važni.

Ima li improvizacije u vašim ulogama, na samom snimanju?

Gluma je interakcija, na snimanje se trudim doći spremna, ali način na koji ću odigrati scenu ovisi i o partneru i o tome što pronađemo zajedno na probi, a koja prethodi samom snimanju... Improvizacije mogu biti dragocjene za nalaženje novih ideja. A kako smo na snimanju uvijek vremenski ograničeni, jednostavnije je kada točno znamo scene koje radimo.

Radili ste i radite na filmu, televiziji, u kazalištu. Pravite li razliku u pristupu, ovisno o vrsti angažmana?

Kazalište vam daje mnogo više vremena da tijekom proba postepeno izgradite lik. Na filmu od prvog dana morate dobro znati koga igrate i što želite pokazati ili sakriti. (smijeh) Pristup je uvijek isti, dobra priprema je uvijek neophodna. A što se bolje spremite, osjećate veću slobodu i u prilici ste više uživati u samom procesu.

Publiku ste posebno razveselili ulogom u seriji 'Novine'. To je bilo prvi put da ste snimali u Hrvatskoj. Kakve uspomene nosite s tog snimanja i zašto vam je ono jedno od dražih?

Sjećam se ushićenja kada sam u dahu pročitala svih 12 epizoda i shvatila koliko je fenomenalna uloga koja mi je ponuđena. Tijekom dolaska u Zagreb, upoznavanja s producentima kompanije Drugi plan i prvim probama s našim vrlim redateljem Daliborom Matanićem, znala sam da sam na pravom mjestu. Snimanje sve tri sezone bilo je prava fešta talenta, međusobnog povjerenja i razumijevanja. Kada se sjetim snimanja, čujem prvo Dadin glasan smijeh... Ponosna sam na 'Novine' i uspjeh koji je serija imala u svijetu. Meni je taj projekt bio važan i za povratak na regionalnu scenu jer mi je pružio šansu da pokažem glumačku zrelost i neke nove boje koje možda nisam imala ranije. Poziv da im se ponovo pridružim, ovoga puta u drugoj sezoni serije 'Šutnja', jako me obradovao. Imala sam osjećaj da se vraćam doma. (smijeh)

Kakva je po vama trenutna medijska scena u Srbiji?

Izuzetno loša. Je li se išta promijenilo u pogledu slobode medija u zadnjih dva desetljeća? Da, sad je još gore...

Nakon dugo vremena vratili ste se kazalištu, među ostalim glumite u predstavi 'Tiho teče Mississippi' u režiji Ivice Buljana, ‘Tramvaj zvan čežnja‘ Tennesseeja Williamsa u režiji Lenke Udovički... Koliko vam je kazalište nedostajalo dok ste živjeli u inozemstvu i je li se vaš doživljaj kazališta možda promijenio?

Drago mi je da sam konačno ispunila tu veliku želju koju sam godinama imala dok sam živjela u inozemstvu, a imala sam samo jednom priliku raditi u kazalištu, bila sam boginja Atena u modernoj verziji Orestije u Shakespeareovom kazalištu Globe. Trenutno imam tri naslova u matičnom kazalištu, a Blanche DeBois svakako je moja najuzbudljivija uloga. Imala sam veliku sreću da radim s Lenkom Udovički, koja je mudro, strpljivo i predano s nama zaronila u strastvene, bolne, komplicirane odnose tih kultnih likova. 'Tramvaj zvani čežnja' igrat ćemo i ovog ljeta na čarobnoj sceni Ulysses teatra na Brijunima 17. i 19. kolovoza. Tek povratkom na scenu shvatila sam koliko mi je nedostajala i podsjetila se koliko magije nosi u sebi. Uživam u svemu, od gostovanja, kada si u autobusu preslušavamo tekst ili kliberimo, preko onih nekoliko momenata tišine pred sam početak predstave, do sinergije s publikom i novim izazovima koje nosi svako igranje. Adrenalinski udar koji te drži na vrhovima prstiju, kazalište je, i za glumce kao i za publiku, velika čarolija.

Radili ste sa svjetskim umjetnicima i produkcijama. Jeste li se kao glumica s prostora bivše Jugoslavije susretali s predrasudama?

Ponekad, ali me to nije poremetilo. Nikada se nisam osjećala inferiorno jer sam počela raditi tamo kada sam već imala dovoljno iskustva stečenog na našim prostorima.

Je li u Velikoj Britaniji i Hollywoodu teško doći do uloge ako niste 'domaći'?

Akcent u izgovoru, koji mahom svi imamo, prepreka je i ograničava raznolikost uloga koje možete dobiti. Ali nije nemoguće, i s mojim izgovorom dobila sam prilike raditi s redateljima i glumcima koje izuzetno cijenim.

Kakva su vaša promišljanja o današnjem svijetu, svijetu beskompromisne borbe za uspjeh, u kojem se njeguje individualizam i u kojem rijetko ima empatije i razumijevanja za drugog?

Ne vjerujem da takav način života bilo koga može učiniti istinski sretnim. Mislim da je mnogo toga pogrešno u modernom društvu. Ta stalna jurnjava za novcem, prekomjerni konzumerizam, 'druženje' preko mreža. Mislim da nam svima nedostaje iskrene ljudske razmjene, solidarnosti i topline. Stalno se govori o ekonomskom rastu kao jedinom mjerilu uspjeha. Toliko je nejednakosti, diskriminacije, pohlepe, toliko nepravde i nerazumijevanja na našem malom planetu, koji pritom neprestano uništavamo. Glasam za ljubav i suosjećajnost!

Pročitala sam da vam je pomogao gaga dance. O čemu je točno riječ?

Svatko može bukirati nekoliko sati online i probati fantastičan gaga dance. Taj organski način igre osmislio je Ohad Naharin, jedan od najznačajnijih koreografa modernog plesa. Njegova baletska trupa zove se Batsheeva, a njeni plesači bit će vaši instruktori. Ne postoji koreografija koju slijedite, već samo upute kako da se krećete i te polusatne seanse svaki put učine da osjetim radost u svakom atomu svog tijela...

Proganja li vas nemir vezan uz starenje i samoću?

Ne plašim se smrti. Rijetko sam sama u životu pa u samoći uglavnom uživam. A starenje je prirodan proces koji zna biti težak kad nas izda zdravlje. Zato se trudim radovati svemu što mi život donosi i brinem se o tijelu održavajući ga u dobroj formi... Život prođe za tren, valja uživati u njemu i biti nježan prema sebi i drugima.

Koliko ima vas u vašoj djeci?

I malo i previše. (smijeh) Oni su prije svega svoji i divni su, duševni i pametni. Raduje me da imaju umjetničkog dara jer vjerujem da će im zato život biti zanimljiviji, da će ga dublje i intenzivnije proživjeti.

U čemu uživate kad ne radite?

Evo me u Londonu, uživam u slatkoj dokolici. Baš sam danas osjetila duboku zahvalnost što nakon nekoliko mjeseci intenzivnih snimanja imam priliku uživati u raznolikoj kulturnoj sceni koju nudi ovaj grad. Idem u kazalište, kina, na izložbe i koncerte, trudim se svaki dan napraviti ponešto što mi hrani maštu i dušu.