Kako je za Faktograf objasnio voditelj GSK Jabuka Marin Viduka Stiv, klub nije radio od 1998. do 2001., a zatvorila ga je HDZ-ova gradonačelnica Marina Matulović Dropulić zbog komunalne buke. Jabuka je dobila sudski proces 2001. i na otvorenju se pojavio Milan Bandić koji je u međuvremenu izabran za gradonačelnika Zagreba.

'Došao se reklamirati na otvorenju 2001. Dakle nije nas on otvorio, nego sudska odluka. Valjda na to misli', komentirao je Viduka.

Prisjetili smo se još nekih kultnih klubova važnih za kulturu Grada Zagreba. Nisu svi svoje početke zabilježili u prošlom stoljeću, ali neki od njih svoj su kraj dočekali upravo zbog odnosa Grada Zagreba prema njima.

Kulušić

Kultni klub Kulušić smatra se kolijevkom novog vala, ne samo hrvatskog, nego i onog bivše države. Debelim je slovima upisan u povijest jugoslavenske glazbene scene jer su osamdesetih godina prošlog stoljeća u Kulušiću često svirali, a zbog odlične akustike i snimali albume uživo bendovi kao što su Azra, EKV, Film, Leb i sol, Bijelo dugme, Električni orgazam, Buldožer... Kultni album ‘Ravno do dna’ nastao je po tonskim zapisima Azrinih svirki upravo u Kulušiću, i to na sedam uzastopnih koncerata pred dupkom punim klubom. Svoj prvi koncert uopće odsvirali su u Kulušiću Bajaga i Instruktori, a svoj prvi scenski nastup, barem što se skidanja tiče, u kultnom prostoru na adresi Hrvojeva 6 bilježi i Davor Gobac.

Kulušićem je u to doba upravljao Savez socijalističke omladine, a od 1987. do 1993. vodstvo kluba preuzeo je Tomo In der Mühlen i koncertne večeri počeo nadopunjavati programima DJ-a. Uspješan i inovativan koncept postao je jako popularan, klub se sve više okretao večerima DJ-a, a to mu je priskrbilo i probleme sa susjedima kojima je buka postala nepodnošljiva. Od 1994. do 1999. zakupac prostora bio je poduzetnik Mladen Mitak, koji i nakon toga nastavlja voditi klub bez produženog ugovora o zakupu s Gradom Zagrebom. Preorijentiran na partyje i učestale afterpartyje, klub je imao sve više problema sa susjedima, upadale su inspekcije, plijenila se oprema, a ključ u vrata konačno je stavljen 2002. godine.

Lapidarij

I zagrebački Gornji grad imao je tih osamdesetih svoju inačicu Kulušića. Alternativna zagrebačka scena okupljala se nedaleko od Kamenitih vrata, u diskoteci Lapidarij smještenoj u Habdelićevoj ulici. I na pozornici Lapidarija izmjenjivali su se aktualni bendovi onoga vremena s prostora cijele bivše države. Baš kao što ih povezuju slični počeci, kraj Kulušića i Lapidarija vrlo je sličan. Buka koje se stvarala u Lapidariju i oko njega smetala je susjedima, no konačno je zatvoren zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Kao i u Kulušiću, posljednji zakupac gradskog prostora bio je Mladen Mitak, koji je tužio Grad Zagreb zahtijevajući povrat uloženih sredstava zbog, po njemu nezakonitog, izostanka produženja petogodišnjeg ugovora o zakupu.

Krajem veljače 2007. godine gradonačelnik Milan Bandić i ondašnji pročelnik za kulturu Duško Ljuština pompozno su najavili ponovno otvaranje dvaju kultnih klubova najkasnije do ljeta kako bi se mladima osigurao prostor za alternativne programe. Raniji problemi sa stanarima i novi propisi po kojima duljina radnog vremena kluba ovisi i o njihovim potpisima davali su male šanse da zasjaje starim sjajem. Pojavile su se i inicijative da se u tim prostorima, s obzirom na njihovu važnost za rock kulturu, otvore muzeji, no provedba tih ideja nema više veze s Gradom Zagrebom.

Naime 2015. godine Mitak je izgubio parnicu protiv Grada Zagreba jer je, kako je navela sutkinja, na snagu 1997. stupio Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za jugoslavenske komunističke vladavine. Prostor u kojem se nalazio Lapidarij tako je vraćen Zagrebačkoj nadbiskupiji, a odbijanjem zahtjeva Hrvatskog sindikata pošta za povratom prostora u Hrvojevoj nekad kultni Kulušić 2008. postao je vlasništvo države.

Gjuro II

Mladi entuzijasti s Medveščaka poželjeli su mjesto za izlaske i u svom dvorištu te 1984. u podrumu zgrade na adresi Medveščak 2 otvorili Omladinski klub Đuro Đaković. Koncertnim programom klub nije zaostajao za Kulušićem i Lapidarijem i nema tko od ondašnjih bendova nije zasvirao na njegovoj pozornici. Zbog dotrajalosti klub Đuro Đaković je zatvoren krajem osamdesetih i nakon temeljitog preuređenja, koje je financirao poduzetnik Miroslav Balent koji je preuzeo ugostiteljski dio, svoja je vrata ponovno otvorio 1990. pod imenom Gjuro II. Klub je bio otvoren svima i na Medveščak su gotovo cijeli tjedan svraćali ljubitelji kako koncerata urbanog predznaka, tako i ljubitelji elektroničke glazbe, hip hopa ili kulturnjaci, za koje su bili rezervirani utorci.

U studenom 2013. vodstvo kluba preuzima Krešimir Leboš, a Gjuro II postaje omiljeno okupljalište zagrebačke elektroničke underground scene koja je hodočastila put Medveščaka na partyje i afterpartyje sve do svibnja 2015. Nakon nekoliko racija i upada inspektora klub je tada zatvorila sanitarna inspekcija uz obrazloženje da im nisu na vrijeme dostavljeni nalazi mjerenja buke i zvučne izolacije, iako je Leboš tvrdio da je sve učinjeno u roku. Dvije godine kasnije gradonačelnik Milan Bandić otvorio je u tom prostoru Cadillac Club - klub za mladu, srednju i zrelu generaciju koji vodi Walter Neugebauer.

Saloon

Tko je sve prodefilirao klubom kojemu je prije nekoliko dana bilo 48 godina od otvaranja, nema smisla nabrajati. Tim više što bi ovih dana svjetlo dana trebala ugledati velika monografija Saloona. Na inicijativu Pere Zlatara, otvorili su ga 13. veljače 1970. Vlaho Srezović i Albert Papo, a tijekom godina klub na Tuškancu postao je omiljeno okupljalište generacija i generacija Zagrepčana i njihovih gostiju. Iako Srezovići s Gradom oko Saloona vode spor još od 2004., problemi kultnog zagrebačkog kluba počeli su 2013., kada je Grad Zagreb aneksom ugovora prava na Saloon oduzeo Vlahi Srezoviću i njegovom sinu Vlahi te ih prenio na košarkaški klub Cibonu, a koja je prostor iznajmila tvrtki Klokan. Novi podzakupci prostora počeli su s preuređenjem, no Županijski sud donio je u travnju 2016. godine prvostupanjsku presudu kojom je klub vraćen Srezovićima.

Prostor je Srezoviće dočekao potpuno devastiran, a kako je krajem prošle godine Jutarnjem listu rekao njihov odvjetnik Hrvoje Čipčić-Bragadin, spor protiv tvrtki Klokan i Klemm Security još uvijek traje. Saloon je u međuvremenu legaliziran, a kao vlasnici su uknjiženi članovi obitelji Srezović. Vlaho i Maro su u ožujku 2016. osnovali udrugu naziva Društvo za prijatelje Saloona, čija je jedna od registriranih djelatnosti i iznajmljivanje prostora. Dok se čeka rasplet pravosudne bitke, o kojoj ovisi daljnja sudbina kultnog kluba, na Tuškancu se povremeno održavaju privatni tulumi za prijatelje Saloona.

Papillon

Početkom novog milenija na suhi vez kod Hendrixova mosta privezan je treći u nizu brodova za noćne provode - Papillon. U svojoj kratkoj plovidbi noćnim životom Zagreba, Papillon nije bio samo brod na kojem se dočekuju mamurne zore, nego je svojim programom i otvorenošću mladim ljudima i njihovim vizijama obogaćivao taj noćni život. U sklopu večeri Broken BPM manje poznati DJ-i i ekipe dobili su mogućnost predstaviti se i prezentirati svoj rad kao DJ-i ili VJ-i, a Zagrepčani mogućnost da upoznaju glazbu koja je bila manje zastupljena u ostalim klubovima. Na Papillonu je stasala i zagrebačka stand up scena - Stand up comedy: Sve 5, a održavale su se i radionice kreativnog pisanja koje je vodio nagrađivani pisac Ivica Prtenjača.

Problemi Papillona, kao i ostalih brodova na Savi, počeli su krajem 2005. godine, kad je donesena odluka da im se radno vrijeme skrati s do 4 na 23 sata. O značenju Papillona možda najbolje govore bendovi koji su nastupili na besplatnom koncertu potpore: Mika Male, Onli tu, Djeca, Vatra, Fali V, Hladno pivo, Edo Maajka, Cirkus, Svadbass, Ramirez, Elektrobuda, Lollobrigida, Kawasaki 3P... U cilju reguliranja rada kafića brodova mijenjao se i zakon. Papillon je nakon prikupljanja sve potrebne dokumentacije iščekivao odobrenje za rad do 4 sata, kada je krajem ljeta 2006. Državni inspektorat RH zatvorio i zapečatio klub zbog kršenja dopuštenog radnog vremena. U njega su u pratnji policije upali oko 23.30 (pola sata duže od dopuštenog radnog vremena), a kako je tada rekla vlasnica Zvjezdana Bubnjar, Papillon je bio gotovo prazan i s nekolicinom prijatelja dogovarala je program za nadolazeću sezonu.

Sirup

Na Donjim Sveticama 2009. otvoren je klub Sirup koji je pažnju plijenio svojim futurističkim izgledom. No važnije od samog izgleda, klub je svojim programom stekao veliku popularnost među ljubiteljima elektroničke glazbe jer je već u prvoj godini svoga postojanja ugostio mnoga velika imena te glazbe u svim njenim oblicima - od housea, electra i techna do dubstepa, breaka i funka. Priča sa Sveticama završena je 2013. godine, a da mamac za publiku nije bilo samo uređenje kluba, pokazala je jedna od najuspješnijih sezona 2015./16. na novoj lokaciji - u derutnoj zgradi Paromlina.

Nakon tri vrlo uspješne sezone u Paromlinu neizvjesnost oko nastavka poslovanja Sirupa razriješena je i zapečaćena krajem svibnja 2016. godine. Razlog nisu bili ni susjedi, ni imovinsko-pravni odnosi, nego sigurnost posjetitelja. Inspektori su zgradu Paromlina procijenili neupotrebljivom za bilo kakva javna okupljanja, a iako se zatvaranje dalo naslutiti, Sirup se nije uspio ni oprostiti od svojih posjetitelja, što su planirali na kraju sezone sredinom lipnja.

KSET

Podsjetimo da se u problemima s neizvjesnom budućnošću svojevremeno našao i KSET, klub čija povijest seže još u daleku 1969. godinu. U veljači 2004. tadašnji voditelj programa Mate Škugor, danas poznati organizator koncerata, morao je otkazati sva najavljena gostovanja zbog sanitarne inspekcije koja je prijetila zatvaranjem kluba jer su u bivšoj kotlovnici FER-a, prostoru u kojem se od 1976. nalazi KSET, izmjerili preveliku buku. Dolasku inspekcije prethodile su brojne prijave stanara okolnih zgrada, iako je Škugor tvrdio da je buka iz obližnjih kafića možda i veća. U KSET-u su tada zamijenjeni prozori i postavljena dvostruka vrata pa klub dašak kulture donosi u noćni život metropole i dan danas. Srećom, bivša kotlovnica je u vlasništvu Fakulteta elektrotehnike i računarstva, što ulijeva nadu da tamo nećemo tako skoro gledati parkirane aute s vidno istaknutom kartom Zagrebparkinga.