Rijetko se događa, ali nije nemoguće - sinoć sam se baš nekako solidarizirala sa Sinišom Kovačićem i njegovim sugovornikom u Dnevniku 3, sociologom Svenom Marcelićem. Val suosjećanja preplavio me dok sam ih slušala kako razgovaraju o nezadovoljstvu koje je izazvala odluka Vlade da po sistemu nije beg cicija nabave hrpu ultraskupih makina. Upalo mi je, naime, u oči kako se obojica, unatoč kritičnosti, trude biti maksimalno pristojni, sagledati problem sa svih strana i argumente svih uključenih u tu zapaljivu javnu raspravu. Fakat nijednog trenutka nisu upali u pasmater modus.

Naravno da mi je potpuno jasno zašto su bili tako pristojni i skroz razumijem Kovačića u njegovoj suzdržanosti. Ako prekorači granicu superpristojnosti te dopusti svojem kritičnom nervu da se razmaše dalje od uglađenih floskula - već će sutra nekoliko PR-ovaca iz Vlade i bliže okolice graknuti kako se PROVODI MEDIJSKA HAJKA i cijelo nezadovoljstvo proglasiti krivnjom zločestih, zlih, odvratnih medija. Lako je moguće da će se to dogoditi i ovako, unatoč svoj suzdržanosti Siniše Kovačića i njegova mudrog sugovornika. Da sam imalo sklona klađenju, uložila bih dobar dio mjesečnog prihoda na opciju po kojoj će se već u sljedećih 48 sati javiti netko iz Vlade ili Vladi bliskih krugova te bljeznuti nešto o tome da mediji vrše neizdrživ pritisak. Nije isključeno da će pasti i pokoja optužba da su određeni ljudi u medijima bliski oporbi ili jedna od takvih zavjereničkih fora koje su u Hrvatskoj popularne na svim razinama, od birtije do Predsjedničkih dvora, ali ju je u kontekstu medija nekako uvijek 'najslađe' spomenuti.

I zato su Siniša Kovačić i njegov gost sinoć u Dnevniku 3 bili superpristojni. Nisu htjeli da ih se optuži za medijsku hajku, neprihvatljive pritiske i šurovanje s bilo kakvim političkim opcijama. Smirenim, ljubaznim tonom usredotočili su se na komentiranje komentara koji su se pojavili u javnosti, a koji Vladi mnogo oštrijim riječima zamjeraju ulaganje u, za naše prilike, preskupu ergelu automobila. No usprkos svim pristojnim tonovima, uspjeli su dotaknuti onu točku koja najviše boli i usporediti vrijednost te kupnje s mjesečnim primanjima koje u Hrvatskoj imaju samo oni najsretniji. Nabacili su i pokoji komentar o tome koliko se razlikuje pogled na okolinu u kojoj živiš kada se kroz nju voziš u skupom autu i kada se kroz nju voziš na biciklu.

Drago mi je što su to ipak uspjeli spomenuti, jer mi je već zbilja dosta priče o tome kako se smanjivanjem dužnosničkih plaća, kupnjom jeftinijih automobila i općenitim smanjenjem troškova političkih elita - ništa ne bi riješilo. Stvarno? Da se saborskim zastupnicima smanji plaća za kojih 20 posto, razlikom se ne bi moglo barem za jedan mjesec kupiti nešto konca za operacije u bolnicama? Nahraniti stotinjak beskućnika u javnim kuhinjama? Razlikom između cijene dvjesto Audija i dvjesto Škoda Octavija ne bi se moglo popraviti pokoji krov koji prokišnjava po vrtićima, školama, učeničkim domovima? Baš ništa se ne bi riješilo? Tih stavki čijim se smanjivanjem 'ništa ne bi riješilo' svakim je danom sve više i njihovo zbrajanje već svima u Hrvatskoj, čak i nama koji imamo sreće da imamo prilike zarađivati za život - opako kljuca u živac. Bitno da se 'svašta' rješava time što su nama koji nešto zarađujemo zajahali za vrat davanjima i porezima te nas pozvali da se solidariziramo s manje sretnim sugrađanima. Mi moramo, oni ne moraju.

I to su Siniša Kovačić i njegov sugovornik spomenuli - da nije stvar samo u kupnji tih kretenski skupih automobila, nego i u tome što se vladajuća garnitura naziva socijaldemokratskom, a odbija se čak i simbolički solidarizirati sa siromašnim građanima. Kad god ih se prozove zbog toga, još jedanput otpjevaju taj zamorni refren o tome kako se smanjivanjem njihovih troškova 'ništa ne bi riješilo', a svakoga tko nastavi inzistirati na tome - optuže za medijsku hajku i šurovanje s HDZ-om. I zato mi je sinoć bilo žao Siniše Kovačića i njegova sugovornika. Trudili su se civilizirano objasniti u čemu je problem. Nastojali su da ih ne obuzme srdžba i nerazumijevanje. Ponašali su se krajnje pristojno jer nisu htjeli biti optuženi za medijsku hajku. Oni o kojima su razgovarali nisu se čak ni toliko potrudili. Njih čak ni bonton ne zanima. Oni stanu pred novinare i opale bahatu napomenu o kočiji, pa kud puklo da puklo. Ali, da, bit će da su mediji krivi za nezadovoljstvo građana. Bit će da je problem u hajki