Nakon skandala na srpskoj granici, gdje su je policajci zadržali te priveli na razgovor, Severina se oglasila. Potvrdila je da ju je sinoć dočekala neugodna situacija na Bajakovu, otkrila zašto je planirala putovanje u Srbiju, ali i izjavila da neko vrijeme ne planira putovati u tu državu.

Kako bismo iz prve ruke doznali što se zapravo dogodilo, Severina je poslala priopćenje te ga prenosimo u cijelosti:

'Točno je da sam imala bliski susret s organima reda i ćudoređa na hrvatsko-srpskoj granici sa srbijanske strane. U nedjelju oko 19.45 sati došla sam do graničnog prijelaza Bajakovo na srbijanskoj strani sa svojim menadžerom. Trebala sam pjevati na jednom 18. rođendanu. Međutim sudbina nije tako htjela.

Granični policajac nas je, prilikom pregleda dokumenata, zamolio da stanemo sa strane. Moja srbijanska odvjetnica zvala je odmah graničnu policiju, ali bezuspješno. Nekoliko sati smo stavljeni sa strane, sjedeći u autu. Onda sam krenula u zgradu granične policije tražeći toalet pa su mi usput rekli da se 'čekaju inspektori iz republičkog MUP-a koji putuju iz Beograda'. Shvatila sam da postaje 'ozbiljno'.

Prilikom njihovog dolaska oko 22.15 sati, prvo su 45 minuta preturali vrlo detaljno naše vozilo i naše stvari u njemu, kao zadnje sitne švercere. Kao, tražili su oružje. Ja i oružje - svakako. Pitali su me kuda idem i imam li radnu dozvolu za nastup, a potom su me odveli u zgradu policije na razgovor. Ništa sporno u autu nisu našli. Naravno.

Na ispitivanju su mi bez suvišnih pojašnjenja krenuli postavljati pitanja što mislim o Srebrenici, Oluji, zašto sam podržala demonstracije protiv iskapanja litija i napisala da je to Srbija koju volim. Dotakli su se i Jasenovca, a došli su i do Tuđmana. Treba li reći da mi je policajac, u 30-im godinama, stalno pokušavao objasniti da samo radi svoj posao jer sam ja javna osoba i imam društveni utjecaj pa eto... Na to sam mu rekla da će tek vidjeti taj utjecaj kad sutra objavim sve što me ispitivao i kad to svi mediji prenesu. Jadan je stalno izlazio tijekom ispitivanja jer ga netko zvrcao na telefon, valjda mu davao daljnje upute, pa se ovaj vraćao s novim i novim pitanjima. Pitanjima na koja obično povjesničari daju odgovore.

Kad su me pitali oko Srebrenice, policajac mi je rekao kako je morao guglati što sam govorila dok se vozio prema granici, pa sam ga uputila, kad je već guglao mene, da progugla izjave Milorada Dodika iz 2004. godine u emisiji Senada Hadžifejzovića, kada je rekao: 'Znam što je bilo u Srebrenici, bio je genocid.' 'Imate to na YouTubeu', nježno sam ga pokušala podučiti. Rekla sam mu, kad već gugla, da izgugla i Vučića, koji je svojedobno u Glini huškao Srbe i objašnjavao im da je to Srbija. Pitala sam organa reda i zašto nisu uhitili njemačkog kancelara Olafa Scholza nedavno, kad im je došao u posjet, budući da je Njemačka glasala u Ujedinjenim narodima za rezoluciju o Srebrenici?

Rekla sam mu da im je predsjednik bio Miloševićev ministar informiranja pa ih očito nije dobro informirao. Potom mi je rekao da 'nisam laka za razgovor'. Nisam im laka? U jednom trenutku odlučila sam prekinuti tu agoniju s organom reda i očito novosrpskog ćudoređa, odnosno tzv. informativni razgovor s nepoćudnim elementom. Policajac mi je govorio da on, eto, simpatizira Milanovića. Ja sam mu rekla da mi je drago, ali da ja njihovog predsjednika ne.

Pa da, ja volim Srbiju. Volim takvu Srbiju gdje 100 tisuća Srba prosvjeduje zbog zaštite okoliša i da bi sačuvalo svoju zemlju. A onaj koji je trenutačno na čelu Srbije neće mojim maltretiranjem skrenuti pažnju s problema koji more Srbe u Srbiji.

Pokušala sam organu reda objasniti da im je vođa, za kojeg mi reče da je izabran na izborima, najveći 'ustaša' za Srbe. Protjerao je iz države stotinu tisuća Srba koji su pobjegli od njegove politike i ekonomije. Ostatak koji drži u državi, a sada kani trovati litijem, pokorio je kroz medije koje drži u šaci predanije i jače od Putina samog, koji mu je jedan od najvećih uzora.

Kad su me krenuli ispitivati što mislim o silovanim ženama i o tome što su izgnani Srbi iz Hrvatske – rekla sam da je svaka žrtva teška, ali da prekidam ovu predstavu i da neću više odgovarati na njihova pitanja, da mi vrati dokumente, jer da na meni neće vježbati silu, jer nisam osoba pogodna za zastrašivanje i da će o svemu ovome sutra čitati u svim medijima. Rekla sam i da više nikada neću doći u Srbiju dok god joj je na čelu onaj, znate dobro koji. Nekoliko puta me policajac molio da to ne radim, objašnjavao mi da mogu slobodno u Srbiju. Samo sam mu dodala da svojim nadređenima poruči da su ispali glupi jer će samo postići kontraefekt, a ja od Srbije ne živim…

Pitala sam ga i tko je ovo naredio, a on me pokušao uvjeriti da je ovo uobičajena redovna kontrola. Redovna, kažete… Nikad mi se ovako nešto nije dogodilo; ni u Americi, ni Kanadi, ni Švicarskoj, a pogotovo u zemljama regije, jer me svi smatraju svojom.

Pokušala sam im objasniti nekoliko puta da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da je verbalni delikt ukinut ukidanjem komunizma. I da mi je žao svih njih, da ih volim, da su Srbi pošten i dobar narod, ali da im je vlast grozna i da nikad nisam rekla da su Srbi genocidni, nego su to Vučićevi mediji izmislili, kao što godinama izmišljaju laži o svima koji se suprotstavljaju režimu.

I na kraju sam im otpjevala Balaševićevu pjesmu:

Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo

Niko živ se ne seća tolikih nesreća za jednog vezira

Oko tebe komšije podižu bedeme jeda i prezira

E, tog još nije bilo, mm-mm, ludama je milo, a ostale je stid.

I poručila im: vama hitno treba novi Balašević.

Srbijo, volim te… i želim da što prije postaneš demokratska. Ali neću više nikad doći u Srbiju dok vam ovaj ne sjaše s vlasti. Znamo svi dobro koji.

A i kakva je to državna vlast kad se boje mog mišljenja?'