Uvijek rado viđeno lice, 'dobri duh' s Hrvatske radiotelevizije Dražen Ilinčić autor je duhovitih i posebnih reportaža iz 'Pola ure kulture', često najboljih dijelova te dugovječne emisije. O ukidanju nedjeljne mozaične emisije o kulturi 'Dobro jutro: kultura', kritikama, svoje tri knjige, braku i odlascima u Berlin uvijek zanimljiv sugovornik, kojeg trenutno možemo gledati u emisiji 'Kulturni kolodvor', govorio je za tportal
Na razočaranje mnogih, jedna od najgledanijih emisija iz kulture ukinuta je. Priželjkujete li da se vrati emisija 'Dobro jutro: kultura'?
Mogu samo reći kako mi je drago da je emisija 'Dobro jutro: kultura' mnogima bila simpatičan sadržaj za nedjeljno buđenje, u devet ujutro.
vezane vijesti
Što vas danas najviše veseli u poslu?
Kao i na početku, dobra ideja, dosjetka. To je nešto čime stvarate veselje najprije za svoje suradnike i sebe, a u konačnici, naravno, za gledatelje.
Obrađujete kulturu na neuobičajen način. Kako biste opisali taj vaš način i kako uvijek uspijevate biti jednako duhovit, intrigantan?
Mislim da u mediju koji je potencijalno iznimno kreativan treba, barem u segmentu u kojem ja radim, izbjegavati uobičajene načine. Također sam primijetio kako nemali broj ljudi ima razne zamisli, ali ih se ne usude iznijeti, ne usude se biti svoji. Šteta. Dakle to je stvar odluke i neke samosvjesnosti, ali, također, i uvažavanja rizika da nećete biti prihvaćeni. Što se mene tiče, jedna moja prijateljica sjajno je primijetila kako imam vrlo snažno dijete u sebi, nešto svježe i zaigrano, pa mi to pomaže da i u ovim kasnijim godinama ustrajavam u prakticiranju 'vlastitog načina'.
Što vam suradnici najčešće zamjeraju?
Čim se ne mogu odmah sjetiti neke zamjerke, znači da ih baš i nije bilo, jer sam sa svim suradnicima uvijek bio u vrlo dobrim i opuštenim odnosima. I često smo se zajedno veselili poslu. Zvuči idealno, dapače idealizirano, ali, eto, i takve situacije postoje.
Tri su knjige iza vas. Jeste li zadovoljni time kako su prošle i pišete li nešto novo?
Prva knjiga, 'Berlinski ručnik', svakako je imala najveći odjek, dok su druge dvije, 'Najkraće priče' i 'Posljednji korak' – barem koliko se meni čini – ostale prilično anonimne. No ne treba se oko toga uzrujavati, jer ionako ne držim da je dnevna recepcija jako mjerodavna kada je o životu knjige, ili bilo koje umjetnine, riječ. Jednom je u emisiji 'Pola ure kulture', za koju najdulje radim, objavljen vrlo zanimljiv prilog o književnoj top-listi iz 19. stoljeća, i to u nas. Vjerujte, od desetak tada popularnih imena za devet niste sigurno nikad čuli. S druge strane, ne znači to ni da se uzdam u neku eventualnu vječnost, jednostavno puštam da knjiga ide svojim putem jer, kad je napišem, više njome ne mogu upravljati. Nove knjige? Imam gotovu malu knjigu koja fikcionalizira moj posao na televiziji, no što će biti s njom, nemam pojma. Zanimljivo je možda da je to trebalo biti dokumentarno štivo o mom poslu, ali shvatio sam da nisam u stanju pisati dokumentarno o sebi – premda mi često spominju autobiografizam – te sam završio na fiktivnom.
Izjavili ste da vam je to što vas žele staviti pod nazivnik pisac malo antipatično. Zašto?
Ladice koje su postojane čitav život nikad nisu bile moja čežnja. Izlazim i iz ormara i iz ladica. Srećom, ne i iz paštete. Mislim da se ljepota i svježina života ostvaruju tako da čovjek otkriva razne interese i da uvijek uči nešto novo. Ako pišete, nije problem ako vas netko nazove piscem, ali problem je ako to – ili bilo koja druga odrednica – postane neodvojivo, kao neki vječiti flaster, od vaše ličnosti. Jedino što je uistinu važno jest istraživati i oblikovati sebe, da bismo bili što istinitiji i bliži svojoj pravoj prirodi, kako se to obično kaže. I da bismo tu prirodu živjeli. Bez straha.
Status kulture u Hrvatskoj je marginaliziran, a HRT emitira emisije o kulturi u kasnim noćnim satima. Jeste li zadovoljni zastupljenošću kulturnih tema na javnoj televiziji?
Opet, ne bi bilo primjereno od mene kao čovjeka koji radi na HRT-u da odgovaram na to pitanje. Jedino mogu primijetiti kako je HRT još uvijek jedno od jako rijetkih mjesta gdje uopće ima kulturnih tema, u bilo kojim satima.
Na koji način treba prezentirati kulturu da bi ona postala zanimljivija televizijskim gledateljima?
Nije tu riječ samo o kulturi. Sve bi sadržaje trebalo prezentirati na način koji je lišen predvidljivosti i fraza, na način koji je jednostavan i blizak gledatelju, a pritom nije banalan.
Kako podnosite kritike?
Samo ću reći da uglavnom lažu oni koji govore kako vole konstruktivne kritike, odnosno tvrde da mogu podnijeti bilo kakvu kritiku ako je kritičar dobronamjeran i, ponovit ću taj fantastičan termin, konstruktivan. Dakle jedino što podnosim još manje od (loše) kritike jest laž o tome. Niti loša kritika ne znači uvijek da je nešto loše, niti dobra kritika jamči da ste uspjeli. Treba oprezno i s jednim i s drugim.
Uz supruga Alena postali ste poklonik elektroničke glazbe. Koliko često izlazite?
Izlazim toliko često da u našem društvu već neko vrijeme postoji pošalica kako sam ja, ustvari, veći partijaner od Alena. Stvar je u tome da se Alen, koji je u tome puno dulje od mene, već malo i zasitio, a meni je sve to još uvijek jako zanimljivo i uzbudljivo.
Kako vas je brak promijenio?
Promijenio me tako da mi je omogućio da puno brže rastem.
Osim partyja, kako najradije provodite vrijeme skupa? Što vas opušta i veseli?
Uvijek volim skuhati nešto i onda to lijepo pojedemo. I ugodno razgovaramo. A često ni ne trebamo išta reći jer se dobro razumijemo i bez riječi.
Idete li i dalje u Berlin?
Svakako rjeđe, ali, što se mene tiče, samo ću reći: nikad mi dosad nije u Zagrebu bilo tako dobro, pa ni ne osjećam veliku čežnju za putovanjima.
