Duhovit, brz, zavodljiv, interpretativno razbarušen, zbog svojih uloga, (za koje je počeo dobivati nagrade još za vrijeme studija kada je osvojio nagradu 'Najbolji student'), ali i voditeljskih angažmana, Enis Bešlagić se uvukao u srca mnogih. Iza njega su i žiriranja u različitim showovima, a već nekoliko sezona udomaćio se u 'Superparu' na RTL-u. Uoči početka emitiranja nove sezone, razgovarali smo s njim o projektima koje je radio i radi, obitelji, sreći, popularnosti i humoru.

Zašto volite raditi ovaj show? Po čemu je on za vas poseban?

Zbog kandidata; volim to upoznavanje parova, što su to realni parovi sa svojim realnim problemima i životima i što se bore za nagradu kroz izazove. Što je sve spontano i nije ništa namješteno.

Što nam možete otkriti o novoj sezoni?

Uvijek svi govore bit će zabavnije i bolje nego prije, ali sad sam uvjeren u to - imamo fantastične kandidate te zanimljive i duhovite izazove; stvarno je šteta to propustiti i ne gledati.

Kada biste i sami sudjelovali u showu, koja bi vam igra bila najdraža?

Bila mi je jedna posebno zanimljiva, vidjet ćete u emisiji koja je to. Mnogo je novih igara koje dosad nisu bile tako da ćete uživati.

Parovima možete biti primjer za stabilan obiteljski život. Ne 'krase' vas skandali, sa suprugom ste već dugo u braku. Pretpostavljam da su djeca i ona, vaša snaga, dika i ponos? Crpite li u obitelji svoju snagu?

Tajna uspjeha svakog braka je sloboda i da ne gušiš partnera, da svatko ima svoj život i mimo toga jer smo ga imali i prije nego što smo se uzeli. Svatko ima svoje vrijeme, a ono vrijeme kad ste zajedno da ga provedete kvalitetno i uživate u svakom tom poklonjenom trenutku. Svaki brak ima svoje probleme, lažu svi koji kažu da nije tako, ali kad je lijepo, ne volim se s tim hvaliti, a i kad je manje lijepo - ne volim to iznositi. Sve je uvijek dobro da ostane u kući i tajna je da te nema previše ni kući.

Rado ste viđeno lice koje garantira dobru atmosferu u različitim projektima. Privlačite li veliku pažnju tijekom svakodnevnih aktivnosti, na primjer, pri odlasku u trgovinu, tržnicu ili restorane?

Za sebe volim reći da nisam glumac, nego omiljeni glumac. Ljudi mene zaista doživljavaju kao svog, kao domaćeg, prilaze mi na ulici, pristupačan sam, dostupan… Najljepše mi je to što imam tu neposrednu komunikaciju s narodom jer tom narodu pripadam i volim ljude i mene ljudi onda vole. To je zajednička energija, što se osjeti i preko ekrana. Ta je neposrednost neka moja odlika, neka moja nagrada od Boga što mi je dao vedrinu i osmijeh.

Postoji li neki televizijski 'gig', situacija koju ste doživjeli koja vam se urezao u pamćenje? Možete li s nama podijeliti neki značajan (smiješan ili tužan) trenutak koji se odvio iza kamera?

Teško se sada mogu sjetiti nečeg konkretnog, ali kad ste na snimanju, događa se dosta i lijepih i onih manje lijepih stvari, ali to jednostavno ostaje iza kamere i teško je prepričati, pogotovo opisati. Jednostavno, nisam lik koji se smije na viceve, nego lik koji uživa u trenutnoj atmosferi. Kad kažu: 'Bilo nam je super negdje', ja kažem: 'Trebao si biti tu', a kad me pitaju što smo pričali, kažem da je to teško ponoviti. Tako i ovo, to je teško ponoviti.

Kakva su vam iskustva sa snimanja serije 'Blago nama' gdje ste igrali uz Hristinu Popović i starog vuka, Jastreba iz 'Kapelskih kresova' Žarka Radića?

Bilo je to jedno predivno iskustvo i lijep rad. Bilo je dosta izazovno i drugačije jer smo dobar dio serije snimali u jeku pandemije. Bilo je ogromno iskustvo raditi sa Žarkom, ne doživljavam ga kao starijeg kolegu, nego kao brata s kojim sam potpuno ravnopravan. To je čovjek s kojim mogu bit 24 sata, izlaziti, družiti se, vrlo zanimljiv i inspirativan lik.

Svima djelujete kao apsolutni pozitivac, osoba koja ima takta, koja je odmjerena u svim životnim situacijama - razljutite li se ikad onako pošteno? Što vas najviše može izbaciti iz takta?

Nepravda me najviše izbaci iz takta. Pozitivac sam, ali za pravdu bih život dao. Ne mislim za sebe da sam nešto ekstra dobar čovjek, ali mislim da sam pravedan.

A što vam najviše hrani dušu? Što vas onako istinski čini sretnim?

Darivanje me čini istinskim sretnim. Čim sam u situaciji da mogu nekome pomoći, nešto darovati, ja sam sretan čovjek. Kad nisam u kategoriji ljudi koji čekaju pomoć. Svi koji ste u mogućnosti da pomognete, pružite ruku nekome, date savjet, saslušate ga, isplače vam se netko, vjerujte da ste u boljoj poziciji nego ta osoba koja ima potrebu za tim.

Bosanci prihvaćaju humor na svoj račun, čak ga i forsiraju, dok se drugi često ljute zbog viceva o sebi. Zašto je tome tako?

Zato što je u Bosni jednostavno tako - da nema humora, svi bismo poludjeli. Duh je nešto što morate sačuvati u svim situacijama.

Na Instagramu koristite citat Meše Selimovića: 'Nemam dva srca, jedno za ljubav, drugo za mržnju'. Njega ste imali na ispitu za Akademiju. Zašto ste baš to izabrali za hashtag?

Baš zato što tako živim. Ja nemam srce za mržnju, ne mogu mrziti. Mogu upućivati kritike, mogu biti nezadovoljan, ali ne mogu mrziti, nisam rođen za to. Ima ljudi koji svoju karijeru gaje na mržnji, ako mrzite drugoga - onda imate pristaše svog naroda, svoje nacije, populacije… a kad volite ljude, onda ste osuđivani od tih grupa koje su jako glasne po društvenim mrežama, ali su u suštini manjina i miševi. Dobro, nažalost, nema svoj glas, dobro se manje čuje, danas dobro nije popularno, nije lijepo reći da voliš Bosance, Hrvate, Srbe, da osuđuješ sve ljude koji rade loše, da osuđuješ njihova djela, a ne ljude. Kad to razdvojimo u svojim glavama, bit ćemo bolji ljudi. Osuđivanje djela, a ne ljudi. Božje je da sudi, a ne naše.

Jasno i otvoreno progovarate o onome što vam smeta u društvu i na političkoj sceni. Mijenjaju li se išta stvari na bolje? Vidite li kakve promjene?

Mislim da se ljudi ohrabre kad vide da netko nešto progovori, ali s druge strane, vide da te netko distancira pa onda razmišljaju: 'Vidi što su njemu napravili, pa bolje šuti i radi…' Ali ja ne bih mogao tako svoj život završiti, da samo šutim, radim i zarađujem a da nemam svoj stav. Uvijek ću stati na stranu slabijih i bilo čija nepravda - i moja je nepravda. Ovaj svijet je naš, svi smo tu došli na njega, odgovorni smo za njega, ljudi smo i tako nekako gledam. Imam širinu i ne mogu drugačije.

Kako 'punite baterije', najbolje se opuštate?

Iskreno, najbolje se opuštam kad odem na more na lignje, kad odem s prijateljima na ribu, kad odem na tu pučinu i u toj noći kad čekamo hoće li udica zagristi… Ne mora zagristi, ali ta noć pod vedrim nebom, mirno more, bonaca i čekaš da nešto zagrize ili ne mora. Ali ta jedna veza, gdje si ti mali čovjek na moru ispod tog neba potpuno me opusti i fascinira.