Već se dugo nije pričalo o nekom filmu kao o dugometražnom igranom prvijencu 'Stric' mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca. U toj kombinaciji trilera, crne komedije, horora i obiteljske drame naslovnu ulogu tumači jedan od najvećih umjetnika na našim prostorima, Predrag Miki Manojlović, a uz njega i sjajni Ivana Roščić, Goran Bogdan i Roko Sikavica. S glumačkim bardom pretresli smo mnoge teme, od najnovijeg i ranijih ostvarenja ex-yu kinematografije do njegovih veselja izvan glume
Još za vrijeme bivše države njegovo ime na plakatu za film ili predstavu bilo je garancija uspjeha, a uspješnu međunarodnu karijeru nastavio je 90-ih. Doajen glumišta koji je odavno dospio i ostao na vrhu omiljenih regionalnih umjetnika svojom pojavom i glumom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a Bogdan Diklić svojevremeno ga je nazvao 'plemićem glume'. Predrag Miki Manojlović kultno je lice za koje svi osjećamo da ga vrlo dobro poznajemo. Glumački velikan koji zahtijeva poštovanje zbog težine njegova životnog i umjetničkog iskustva istodobno je jednostavan čovjek u čijem je društvu vrlo ugodno biti i razgovarati. A razgovarali smo uoči svečane premijere 'Strica' koji od proteklog četvrtka u kinima.
Kako je bilo raditi na ovom projektu?
Bilo mi je fino (smijeh). Ne govorim vam to kao što to obično ljudi govore, hvaleći neki projekt, da su svi bili fini. Ovo je zaista bio izazov. Zašto? Zato što je scenarij, kao i ljudi koji su ga napisali i glumci koju su u njemu, znači čitav taj tim, izuzetno daroviti ljudi. Zbog toga je bilo vrlo zanimljivo, ali ne u smislu toga da će biti loše, nego koliko ćemo biti dobri. Meni je to odmah bilo jasno, čim sam pročitao scenarij, čim sam upoznao Davida i Andriju, ali i glumačku ekipu. Kad smo se spojili, bilo je to samo pitanje toga dokle ćemo dobaciti i zato je bilo zaista vrlo kreativno, od probi u Zagrebu do samog snimanja. To je nešto što je rezultiralo takvim filmom.
Zanimljivo je da ste i vi imali strica Andriju, zbog kojeg danas imate strah od visina.
E pa nemam više. Imao sam ga! Istina, on je bio veseljak, ali je malo pretjerivao. Bio je mlad, a znate kako se kaže, mladost - ludost, pa me držao kao mačku za noge s balkona nekoliko metara iznad zemlje i govorio: 'Vidiš kako je visoko.' Međutim išao sam na psihoanalizu kod Vide Jojić, koja je u bivšoj državi bila ozbiljan psihoanalitičar, i mi smo iskopali uzrok tog straha od visine. Nisam nikad imao strah od aviona, nego od visine koja mi je nastala kad sam imao četiri godine, kad mi je on to radio više puta, ne znajući da će mi time napraviti problem koji sam kasnije nadišao. Dobar period života nisam putovao avionom, nego vlakom. Sad znam europske pruge, znam kolodvore, znam sve živo! Recimo, znao sam noću u vlaku po položaju i brzini gdje se otprilike nalazim. Psihoanaliza je ozbiljna duhovna disciplina i ne treba je izbjegavati, naprotiv.
Generacijama ne blijedi vaš sjaj. Što je vaš recept protiv prolaznosti?
Nemam nikakav recept i ne mogu vam odgovoriti na ovo pitanje jer mislim da je u mom samopreispitivanju koje činim otkad sam stao na scenu. Pokušaj spoznaje sebe samog je beskrajan proces, barem što se mene tiče. I dalje otkrivam nešto novo, upoznajem samog sebe, pa i film 'Stric' bio je jedan od pokušaja da pronađem u sebi nešto od onoga što je dobar dio mene, a za koji nisam znao da postoji. Kad me pitate kako tako dugo i zašto sjajim, kako ste rekli, ako sjajim, to je zato što sam potpuno i duboko u tome i zato što sam iskren. Jedno je kad vidite konstrukciju, kako nešto netko radi, a drugo kad ne vidite tehniku, način, šemu po kojoj je netko nešto napravio. To se događa neobjašnjivim spojem mozga, emocija, inteligencije, nadahnutosti i tog neobjašnjivog trenutka postojanja.
Je li poslije pet desetljeća bavljenja glumom moguće imati dječački zanos na sceni?
Moguće je! Još sam strahovito radoznao, takva mi je priroda, radoznala.
Kako vam je pošlo za rukom da, usprkos velikoj popularnosti, uvijek budete samozatajni, prisebni?
Na tome nisam radio. Ne vidi se gluma, kako bi se to reklo. Imate ljude koji su inspirirani Tinom Ujevićem. Kad pogledate njegove fotografije, vidite njegovu bistu ili čitate tog književnog velikana, a govorimo o njegovoj vanjštini, odmah vidite da je riječ o nekom doista posebnom. Nemam ja nikakav stajling, nisam nikada unio nijedan jedini podatak na Wikipediju na kojoj ih ima puno pogrešnih, velikih netočnosti, niti na IMDb. Nijednu nagradu nisam ondje unio. Zašto? Nisam u nekoj trci ni s kime, niti sa samim sobom. I ne mislim da mi je potreban osobni tajnik niti da mi je potrebna nikakva promocija. Zašto? Zato što sam duboko razumijevao i poznavao moć glume, a ona može biti vrlo ozbiljno postojanje, ne imitacija života, nego zaista život koji svoj poseban, neobjašnjiv oblik ima u kondenziranom vremenu pred kamerom ili na sceni.
Može li se glumac ikako udaljiti od glume?
Može, kako ne bi mogao! Ima puno primjera. Znate kako vidite da se umorio? Ne po tome što izgleda umorno, nego zato što neogreben prođe kroz to. To je takozvana gluma bez zamaranja ili gluma bez znojenja, što ne znači da gluma mora biti zamaranje i znojenje. To je kad vidite da netko prolazi pored tog suštinskog trenutka postojanja i da je samo antena scenarista, nekog koncepta. Ima toga puno i u režiji. Neki ljudi rade, a nisu više živi. Neki su živi, ali nisu više kreativni. Neobjašnjivo je kako to prođe, ako je to netko ikad imao. Gledam to od razdoblja u kojem sam bio čuvan po kazalištima u kolicima kao beba sve do danas i kako to ishlapi, nekako iščezne. Netko se isuši i nema više što reći.
Spomenuli ste dvojicu mladih redatelja s kojima ste imali priliku raditi na filmu 'Stric'. Kao glumac na setu, kakve redatelje volite i koje njihove vrline naročito cijenite?
Bitno je da redatelj, a ima ih različitih, ima iskrenost i da s njim imate ozbiljnu kreativnu razmjenu svega što možete dati od sebe i prepoznati u njemu. Suština je razmjena, jer bez toga nema ničeg.
Radili ste i radite na filmu, televiziji, u kazalištu. Pravite li razliku u pristupu, ovisno o vrsti angažmana?
Ne, ne pravim nikakvu i to košta živaca. Ovo što živim i kako živim u ovim vremenima reflektira se na moj život prije i poslije same 'egzekucije'. U tome ste, stalno mislite o tome, stalno ste unutra i to tako traje, evo, već pedeset godina.
Koliko pojedine uloge ostaju u glumčevoj memoriji, s obzirom na to da je gluma po prirodi intenzivan doživljaj?
Ostanu ti tragovi i jako je teško poslije velikih i ozbiljnih procesa, odličnih stvari koje se dogode i vašom zaslugom, očistiti se od toga. Meni to polazi za rukom zato što sam odavno shvatio da zapravo ne znam ništa i da kao takva neznalica ulazim u novi proces. To je nešto što je moj slučaj, drugi glumci imaju svoje načine. Ali treba vremena da se očistite. Recimo, nakon 'Strica'... trebat će mi vremena da ga izbacim iz sebe.
Nedostaje li vam bivša država, bar ono što je išlo s njom, velika kinematografija i dobri filmovi?
Moj odgovor je da se ne radi samo o geografskom pojmu i političkoj formi, jer ne možete danas u Srbiji, Hrvatskoj, niti u jednoj novonastaloj državi na području nekadašnje države, snimiti film bez sudjelovanja neke druge države. Nema dovoljno novca i nema dovoljno gledatelja. Dakle, ne može se napraviti film bez tih koprodukcijskih odnosa. S time što se dobije inicijalna 'kinta' od recimo HAVC-a, morate imati još neke partnere da biste pridobili europske fondove. Zato smo i dalje povezani na način koji predstavlja kulturni prostor sa svojim specifičnostima. Tako da ne možete reći da je kinematografija hrvatska ili srpska, ona podsjeća na ono vrijeme u kojem smo bili jedna država u smislu kreativnosti.
Publika vas nekako najviše pamti po ulogama u filmovima i ostvarenjima nastalim u vrijeme bivše Jugoslavije. U umjetničkom, glumačkom smislu, što je drugačije danas u odnosu na to vrijeme?
Za mene se ništa nije promijenilo. Ono što daje smisao svemu su ljudi. Nisam izgubio nijednog prijatelja iz prijašnje države zbog rata. Naprotiv, dobio sam, stekao, nove.
Birate li pažljivije uloge s godinama?
Uvijek sam ih pažljivo birao. Sadržaj me privlači. Bilo je i kompromisa. Pitao sam nedavno asistenta na nekom projektu: 'Zašto krećemo u pet ujutro, zašto krećemo tamo rano?', a on kaže: 'Zato što imate brkove i bradu pa treba vremena dok vam sve to polijepimo, sredimo vas' i doda: 'Stvarno vam se divim kako sve to izdržavate po 12 i 14 sati.' A ja sam mu rekao: 'Znaš što? Za toliku lovu i ti bi izdržao.' (smijeh) Morate u nekim životnim situacijama napraviti kompromis, kod mene ih je bilo, ali ne puno.
U pandemiji ste se počeli baviti povrtlarstvom. Zasadili ste salatu, luk, rajčicu, blitvu, razne začine. Bavite li se i dalje time?
Ma novinari su napravili veliku priču od toga. To nije ni jedan ar zemlje. Moj pokojni otac na planini je napravio povrtnjak koji je održavao, jer kad imate povrtnjak to vam je zadatak koji nikad ne možete riješiti do kraja. Kad je on umro, bio je zapušten jer nisam imao vremena za to, e kad je bio lockdown, tamo sam zasadio svašta. Nisam pojma imao pa sam pitao seljane kako i što, čitao knjige. Pola toga mi je propalo, a pola uspjelo, tako da je to bilo moje bavljenje time - da imam paradajz, mrkvicu, ružmarin, začine, zelenu salatu za sebe. To mi je recimo pošlo za rukom. To je bilo tad, kad se ništa nije radilo, sad za to nemam vremena.
U čemu trenutno, pored glume, najviše uživate?
Možda u nekim knjigama koje stignem pročitati. Recimo, ponovo čitam knjigu 'Karta i teritorij', uživam u planinarenju i šetnji sa psom. Ne stignem gledati ni serije ni filmove, nemam taj hint. Ne idem na Netflix, nemam gdje sve to ugurati u raspored.
Što ste propustili, a što dobili zbog ovog životnog puta?
'Da sam ja netko', kako kažu Indexi, učinio bih sve isto kao što sam dosad učinio. Bacio sam sebe u umjetnost, a roditelji su me zbilja podržavali u počecima. Kad gledam unazad i u budućnost, zaista ne žalim ni za čime. Da me nisu primili na glumačku akademiju iz prvog puta, bio bih profesor zemljopisa ili bih studirao jezike. To bi bila linija najmanjeg otpora jer mi je francuski jezik oduvijek bio u kući preko bake i tate i jer sam puno vremena proveo u Francuskoj kod svoje tamošnje obitelji.
Smeta li vam kad novinari više stavljaju privatno u fokus od same umjetnosti?
Privatno je nezanimljivo. Svaka obitelj ima svoju priču, odnose i intimu. Mnoge javne osobe govore o svom životu pa onda na društvenim mrežama (ja to nemam) 'postavljaju' svoj život. Zašto da svoju intimu pokazujem ikome? Takva pitanja su mi nezanimljiva i dosadna. Mislim da su to nepotrebne stvari. Ljudi su radoznali, zanimaju ih razvodi, prevare, tuče, nasilje, ljubav, nesuglasice, putovanja... a to je dosadna površina.