Proslavljeni tenisač i trener jednog od najvećih igrača u povijesti tog sporta Novaka Đokovića posljednjih dana je boravio u Umagu na Plava Laguna Croatia Openu. Prisjetio se svog ponašanja na terenu dok je igrao, talentu za razbijanje reketa, svađama s Đokovićem i roditeljskoj pomoći na početku karijere
Goran Ivanišević prisjetio se za Glas Istre svog ponašanja na terenu koje je bilo zabavno za publiku. Kaže da za njega nije bilo zabavno i da je time u puno mečeva najviše štetio sebi. Danas kao trener smatra da mora biti drugačiji.
vezane vijesti
Komentirao što se zapravo zbiva kad Đoković počne vikati u smjeru lože u on sjedi, ljuti li se na njega ili na sebe, a Ivanišević je otkrio da se ljuti na sebe. Puno puta ne čuje što Đoković govori jer su tereni veliki, a publika bučna. Često mu usred meča zna reći da ga ne čuje i da mu priča, a on je već izgubio glas od vikanja.
Kad je riječ o svađama i ozbiljnim ljutnjama, kaže da to prihvaća iz prve ruke zna kako se osjeća te da je i sam bio temperamentan. Kao treneru mu ne smeta da Đoković podigne glas, jer mora negdje izbaciti frustracije. Priznao je da Đoković zna ponekad biti uspavan pa se mora razbuditi pa mu je u redu da viče.
Rekao je da mu je veliki izazov biti trener jednom od najvećih tenisača u povijesti i čast kad ti netko ukaže takvo povjerenje. Izjavio je da ne postoji tenisač koji ne lupi svako toliko reketom o pod i da je on uvijek imao talenta za njihovo razbijanje. Moraš negdje izbaciti frustracije, emocije. Podsjetio je da je jedini u povijesti tenisa koji je morao predati meč zbog nedostatka reketa i da je time najviše naštetio samom sebi.
Danas mnogi igraju tenis, pokušavaju ući među profesionalce no rijetki uspiju. Njegova obitelj je dosta riskirala, čak su prodali stan zbog njegovog tenisa. Tata Srđan, profesor na fakultetu je u njemu prepoznao nešto što on nije bio. Bio je to za Gorana ogroman pritisak i lutrija jer nitko ne može garantirati da će netko postati vrhunski igrač. Iskreno je kazao da bez roditeljske pomoći 'nema tog teniskog saveza koji će nekog igrača dovesti do uspjeha'. Kad je imao 14 godina trebalo je odlučiti hoće li nastaviti sa školovanjem, a majka i otac su smatrali da je predobar u tome i da se ne može školovati na klasičan način.
'Roditelji su dobro odlučili, uspio sam u tenisu. Sve je u mojoj karijeri… Pokojna sestra se razboljela, imala je rak… I to je bio jedan od motiva da uspijem. Sav taj splet ludila i lošega pretvorio se u nešto dobro', ispričao je za Glas Istre.
