'Funny Or Die', web projekt Willa Ferrella, započeo je svoj život na HBO-u, a i MTV također shvaća kako privući nove generacije stasale uz YouTube pa počinje puniti svoj sadržaj materijalima skinutim s interneta, u emisiji 'Pranked', koja se diči svojom 'demokratskom', web prirodom, uz geslo: 'bez producenata, bez profesionalnih montažera i profi snimatelja'
Već smo nekoliko puta na ovim stranicama pokušavali obrisati prašinu s kristalne kugle pa zaviriti u moguće verzije budućnosti televizije, prenošenjem i analizom projekcija koje godinama kruže ne samo web zajednicama i medijskom esejistikom, već i istraživanjima sve zabrinutijih medijskih konglomerata, čija bi budućnost mogla biti ozbiljno uzdrmana invazijom jeftine, kućne produkcije na skupocjene projekte mastodonskih televizijskih mreža - ili pak popravljena, barem u financijskom smislu, ako uzmemo u obzir koliko su one jeftinije od onog što televizija radi sada, onda kada ne radi reality.
Jedan od razloga zašto su TV serije, primjerice, u posljednje vrijeme bolje, zanimljivije, hvaljenije i svakako zrelije od komercijalnog kinoprograma upravo i jest taj da je televizija odlučila popuniti rupe zrelosti u pop kulturi koja nikada u povijesti nije bila baš toliko okrenuta djeci i zahtjevima tinejdžera, još uvijek najboljoj (čitaj: najprofitabilnijoj) publici, kada je industrija zabave u pitanju. Drugim riječima, u kino se idu gledati superheroji i zaljubljeni vampiri – na televiziji,gledamo Davida Duchovnyja ovisnog o seksu i obitelji koje plaćaju račune novcem od dilanja droge. To je jedan od trendova, ali ako je on uistinu posve generacijski, onda će neizbježno ostarjeti i konačno otići na vječna lovišta zajedno sa svojim gledateljima.
Nismo, dakle, jednom ovdje pisali o tome kakva će biti moguća budućnost televizije, odnosno hoće li budućnosti uopće biti na televiziji. Strahovi od internetskog preuzimanja većine publike i prihoda (na kraju krajeva, Ameri već kupuju TV-e s ugrađenim sustavom gledanja YouTubea i sličnih web-video-servisa na gigantskim ravnim ekranima) su opravdani, budući da su mobilnost, stalna dostupnost i korisničko generiranje željenih sadržaja (odnosno princip stvaranja i gledanja 'odozdo') novim generacijama postali zanimljiviji i bliži načini zabave od običnog, posve diktiranog konzumiranja servirisanog. Kad se klinci jednom oslobode ovisnosti o tuđim programskim šihtama, nametnutog tempa gledanja i konačno samih sadržaja koje stvaraju oni koji misle da znaju što publika želi, teško ih je natjerati da se vrate natrag u doba kada su njihovi roditelji sjedili pred malim ekranom i gutali ono što im se i kako odlučilo u određenom trenutku pustiti u kuću. Velika je to prijetnja tradicionalnoj televiziji, ali čini se da smrt televizije ipak neće biti tako brza i nagla. A kada se i dogodi, teško da će biti konačna i vječna.
Zapravo, kako se stvari sada kreću, televizija počinje sve više i više živjeti od posuđivanja s interneta, pri čemu sukob svjetova postaje suradnjom svjetova. Najveća hipnotička mašina 20. stoljeća neće samo tako baciti ručnik u ring borbe za prevlast nad audiovizualnim sadržajima, a borgovska asimilacija svakako je pametniji cilj od izravnog natjecanja ili ne-daj-bože predaje. Ne znamo je li riječ samo o tranziciji ili projekciji dobrog dijela budućnosti, ali činjenica jest da televizija u posljednje vrijeme počinje preuzimati internetske sadržaje, podarivši im novi život na klasičnim prijemnicima satelita i kabla.
Naravno da televizija već neko vrijeme pronalazi inspiraciju na internetu, to i nije tako velika novost – primjerice, uspješna britanska serija 'Secret Diary Of A Call Girl' krenula je na kanalu ITV2 još 2007. godine, upravo kao ekranizacija iznimno popularnog bloga prostitutke 'Belle de Jour', s Billy Piper u glavnoj ulozi. Ove godine ušla je u treću sezonu, a otkupio ju je i američki Showtime. No ono što je nedavno MTV napravio svojom emisijom 'Pranked' odlazi korak dalje pa internet doslovno preljeva u svoj program, hvaleći se sloganom 'bez producenata, bez profesionalnih montažera i profi snimatelja', kao da uistinu smatra da nove, YouTube generacije ne žele autoritet tzv. profića, već kućne produkcije ljudi s kojima se mogu identificirati i ono još važnije, koje mogu ili prigrliti kao svoje virtualne prijatelje ili ih okrutno napasti u komentarima web verzije, prazneći svoje mentalno divljaštvo koje se do sada bez poznavanja mete kritike uglavnom svodilo na beskorisno urlanje pred TV ekranom.
U svojih 30 minuta, 'Pranked' u osnovi emulira klasični koncept skrivene kamere, predstavljajući MTV-jevoj publici ono što su možda već vidjeli na netu; razne šale, pošalice i podvale koje su osmislili i snimili tzv. obični ljudi, gledatelj i korisnici, bez ikakvog uplitanja profesionalaca. Sve to vode Streeter Seidell i Amir Blumenfeld, dvojac koji je već stekao multimilijunsku publiku na svojim stranicama CollegeHumor.com.
No možda još bolji primjer ovog križanja svjetova dolazi iz radionice projekta 'Funny Or Die', slavljenog web-skeč-showa Willa Ferrella i Adama McKayja, koji su ga preko svoje produkcijske tvrtke Gary Sanchez Productions 2007. godine pokrenuli na webu. Razni videoskečevi snimali su se i postavljali na službene stranice, a korisnici bi pregledima i glasovima izravno utjecali na njihov status. Formula se pokazala itekako uspješnom – već prvi postavljeni skeč pogledalo je više od 60 milijuna ljudi (sa stalnim brojem posjeta od oko tri milijuna mjesečno), što je brojka o kojoj mnogi slični TV showovi mogu samo sanjati pa nije čudo da je HBO povukao 'Funny Or Die' u svoj program i počeo servirati tjedne, 30 minuta duge emisije (10 epizoda u prvoj sezoni), kompilacije skečeva koji variraju od loših i prosječnih do genijalnih (ali uglavnom se trude zadržati divlji, necenzurirani i nerijetko šokantni pristup koji su imali u svijetu internetske slobode), dok kroz njih defiliraju sigurni mamci za publiku, zvijezde u rasponu od samog Ferrella do Zooey Deschanel, Dona Cheadlea...
Prvu epizodu na HBO-u je pogledalo zasigurno manje ljudi nego prvi skeč na internetu, iako je prodajom HBO-u Gary Sanchez Productions zasigurno digao više love nego u svojem cyber-poduzetništvu. No vjerujemo da će broj gledatelja rasti kako svaku epizodu budu pogledali i svi oni milijuni koji nemaju pretplatu na HBO, ali zato znaju skidati divikse s weba – makar u takvoj situaciji neće rasti broj nula na računu ni Gary Sanchezu niti HBO-u. Internet vs TV – 1:1? Za sada se čini da je tako, mada druga runda uvijek može donijeti preokret, iako ne i brzi nokaut.