Brojne ljudske sudbine ispričane u emisiji 'Život priča priče' gledatelje ostaviljaju bez teksta. Kroz razne ljudske sudbine koje izazivaju suze i smijeh vodi ih Irina Čulinović koja se pokazala kao pun pogodak budući da su je gledatelji vrlo brzo zavoljeli. Iako je publika poznaje kao televizijsku i radijsku voditeljicu imali su je priliku upoznati kroz prvi celebrity MasterChef gdje je, iako nije odnijela pobjedu, svojom kuharskom snalažljivošću impresionirala žiri. Ipak, najvažnija 'stavka' u njezinom životu je to što je majka sina Karla. Za tportal je pričala o svom televizijskom angažmanu, roditeljstvu i planovima.

Kako je došlo do vašeg angažmana u emisiji 'Život priča priče'?

Počela sam u zrelijim godinama uživati u prepuštanju, gledam život kako se događa, više ga ne pokušavam kontrolirati. Tako se i angažman na Nova tv dogodio spontano, bez očekivanja. Produkcija Videostroj tražila je osobu koja im je odgovarala za format govorne emisije, iako sam ja bila uvjerena da za to mjesto ima puno sjajnih voditelja, njima sam se iz meni nepoznatih razloga svidjela ja. Kad ti netko kaže da mu se sviđaš, nema druge nego uzvratiti istom mjerom. Od prvog dana smo se dobro razumjeli i poštovali, s naglaskom na moje  poštovanje velikog znanja produkcijskog i uredničkog tima, mislim da mogu od njih puno učiti.

Istinite emocije, istiniti životi u nevjerojatnim pričama.. Kako u takvoj emisiji ostati pribran, ne prepustiti se emocijama, ne zaplakati?

Nije lako, svaki put. Naročito nije jednostavno svoje osjećaje prenijeti na lice, jer na licu se sve vidi. Skrivajući se iza radijskog mikrofona cijeli svoj život, nisam morala obraćati pažnju na vlastite izraze lica. Za emisiju sam se dugo i dobro pripremala. O svakoj osobi zahvaljujući urednicama Vanji, Ivani i Ireni, znala sam svaki detalj, njihove priče isplakala nekoliko puta u tim pripremama. No, iznova je bilo teško kad smo se upoznali, i zajedno suočavali s njihovom pričom. Ivana Paradžiković, glavna urednica projekta, u jednom je trenutku rekla, 'bože kako ti filmski plačeš'! Hahaah, nisam znala je li to dobro ili loše, ali svakako govori da je bilo suza u studiju. Vlada, kreativni producent, svjestan da sam pod stresom, jer sam emotivna osoba i sve teško proživljavam, u bubicu u uho govorio je točno ono što mi je trebalo u trenucima kad je bilo teško.  

Zašto je, po vama emisija takvog tipa nešto što nam je nedostajalo na domaćim televizijama?

Sve uvozimo, od čokolade, krumpira do strane produkcije. Iako je riječ o stranim formatima koji su sjajni i koje rado gledamo, ljudi se lakše mogu poistovjetiti s našim čovjekom, ovdašnjim situacijama. Uostalom, televizija ima sjajnu priliku svojim utjecajima društvu nešto i vratiti, a mislim da nema boljeg načina od toga da se nečijem životu da malo pozornosti. Generalno, produkcija domaćih emisija sličnog tipa nikad nije bila siromašnija u Hrvatskoj. Nova TV je mudro povukla potez u prilično praznom prostoru.

Poznajete li privatno ljude čije bi se priče mogle ispričati u emisiji?

I vi imate priču, zar ne? Svi imamo priče. Život je svima poput EKG-a, ide gore, dolje. Odavno sam prestala misliti kako postoje ljudi čija je 'trava uvijek zelena'. Ova emisija treba svakom čovjeku prenijeti poruku kako svatko ima lijepe i teške trenutke i da se iz svih njih nešto može naučiti. Svaka priča u emisiji ima neki svoj sretan kraj, a tako je i u životima svih nas, svaki problem, ima rješenje.

S Dorijanom se poznajete otprije. Koliko je to bitno za suvoditeljski rad?

Tim s kojim radiš je iznimo važan, jer se energija rada na projektu osjeti na ekranu. Ekipa emisije 'Život priča priče', valjda zbog projekta samog, a onda i ljudi izabranih ciljano za njega, bila je u znaku zajedništva, suradnje, sjajne energije s fokusom na naše goste. Oni su nam svima bili najvažniji, a Dorijan je za taj posao pun pogodak, mislim da mu sjajno odgovara format. Dorijan je divan kolega i velik profesionalac, sretna sam što smo zajedno na ovom projektu, na kojem je došla do izražaja njegova svestranost, tako da imam osjećaj kao da sam ga ponovno upoznala.

Dugi niz godina bili ste na radiju. Nedostaje li vam taj medij?

Odgovor je negdje na rubu emocije i ega. Emocija govori –nedostaješ mi, ego kaže – ne bih više. Ne znam odgovor. Radio ću uvijek voljeti, kolege koje danas rade, uvijek poštovati, jer znam koliko nekad zna biti teško. No, čovjek sam koji prihvaća život onakav kakav je, nisam sklona patiti za nečim, čisto da se zlostavljam, idem dalje. Ali, život priča priče, i nikad se ne zna. Pustit ću da me iznenadi. No, bez radija u privatnom životu, kao slušatelj, ne znam živjeti. Rekla sam jednom da bi moj automobil bez radija, bio samo hrpa lima.

Što vam osim posla diže adrenalin?

E-dnevnik, naravno! (smijeh) Moj sin. Taj čovjek od 150 cm zaista iz mene može izvući dugin niz emocija u piku! No, tu su naravno i neki moji poslovni potezi, naravno. Adrenalin diže ideja koju smislim, pa se realizira. Isto tako i pomoć mojim prijateljima koji se nerijetko bave ljudima kojima pomoć treba, a onda im ja 'glumim' PR, slažem priopćenja i molim medije za pozornost jer se bave nečim plemenitim, dobrim. Kad uspijem, to je adrenalin!

Postoji li u vašem životu događaj za koji možete reći da vam je promijenio život?

Ima ih više, da. Sa svakom situacijom se mijenjamo, jer smo nešto naučili. Odlazak s radija na primjer, rođenje sina, otvaranje vlastite firme, mogla bih nabrajati do sutra. Ali, da nije bilo tih tektonskih promjena, život bi bio ravna crta, a onda bismo se žalili kao na prognozu, kako je dosadno. Naučila sam promjene prihvaćati kao stalnu mijenu, jer, ništa nije trajno, čak ni trajno mlijeko. I na njemu piše – rok trajanja.

Kakva ste majka - prijateljica ili stroga i pravedna?

Ja bih rekla stroga, svi oko mene bi na to umrli od smijeha. Kažu mi da sam preblaga, ali ja samo želim živjeti u miru, vjerujući da se dogovorom sve može riješiti. Takva sam. No, Karlo ne shvaća uvijek taj moj stil na pravilan način, pa moram obući kostim zmaja i puštati vatru. Ne sviđa mi se ta moja uloga koju ponekad moram odigrati, jer me umara, ali opet, svaki dan učim biti mama, tražeći najbolju metodu koja odgovara prije svega njemu, kako bi nešto naučio. Iako, djeca zapravo uče nas. Svjesna sam, da unatoč trudu i radu, negdje kiksam. Svaki roditelj kiksa. Nema uputa za roditelje. I nitko nije bezgrešan.

Jesu li sinovi mamina djeca?

Vjerujem u onu podjelu, mamin sin, tatina kćer. Ne znam zašto je tako, ali sinovi u mamama vide velik oslonac, smjer. Sigurno je imati kćer predivno, i taj odnos ima svoje posebnosti, ali na drugi način. Meni je recimo, Karlo jučer iz škole donio ružu od metar i pol, eto tako. Dobio je lovu od Sv. Nikole i zaletio se do obližnje cvjećarne. Bez razloga. Eto, zato su sinovi mamina djeca.

Što vam je bio najveći izazov u Karlovom odrastanju kroz koji ste do sada prošli?

Sigurno njegova osobnost i ponašanje koje je trebalo ukopiti u strukturu škole. Karlo na svaku rečenicu ima komentar, pa ideju, pa ljubi sve profesorice iz čista mira, jednoj je prije par godina poljubio ruku nasred školskog hodnika. Takvo dijete sigurno bi trebalo suvremeniji i dinamičniji pristup školstvu, pa je prilagodba na školstvo kakvo jest bio priličan zalogaj. Rekla bih da se još prilagođava. (smijeh)

Koju biste svoju osobinu rado promijenili?

Voljela bih se jednom probuditi s mozgom računovođe koji voli sortirati račune, ne zaboravlja gdje je što stavio, ima pregledne dokumente označene s papirićima u bojama...ja sam kreativan tip, ali ta kreativnost ostavlja nered iza sebe. Onda sam frustrirana zbog tog nereda koji sama napravim, pa sve sredim. Pa opet razbacam. Ko' dijete. Možda bi bilo lijepo promijeniti i ideju da sve sama moram rješavati, i ponekad, kad trebam, tražiti pomoć. To moram vježbati.

Godine brže prolaze, kažu, kad postaneš roditelj. Kako se nosite s prolaznošću?

Živim sada i ovdje, svjesna da ništa ne traje do vijeka. Prihvaćam da je život takav, a to sam dugo učila – prihvaćanje. Mislila sam uvijek kako sam ja ta koja treba kontrolirati sve stvari, i kad nešto ne ide, da ne ide jer nisam uložila dovoljan trud, pa sam gurala jače. Danas se prepuštam. Život sam nosi ono što ti treba, na tebi je da to samo – prihvatiš. Negiranje ili otpor su uzaludni. Tako je sa svime, pa i s prolaznošću. Stvari jednostavo prolaze, što možemo s time? Samo – prihvatiti.

Što smatrate svojim glavnim adutom kada je izgled u pitanju i čemu najviše posvećujete pažnju?

Kažu mi drugi da je to energija. Ne moj nos ili oči, već energija. A njoj posvećujem najveću pažnju. Učim o sebi i funkcioniranju psihičkog svijeta. Mislim da ljudi tome pridaju premalo pažnje. I u školi imate prvu pomoć, znamo kad se porežemo da treba staviti flaster, ali, što je s ranama na našoj duši? Kako se to liječi? Kako se postiže mir? Kad je čovjek dobro iznutra, sjaji izvana s očima bilo koje boje, trepavicama ili frizurom. Ja to učim još uvijek, a mislim da i našoj djeci takvo što treba kao predmet u školi. Što je ego, što superego, kako oprostiti, zašto je zahvalnost bitna, zašto ne treba kritizirati druge, koliko su važne misli, zašto je čovjek vibracija, a ne tijelo? Eto, da sam ja ministrica obrazovanja, uz nove kompjutore, skraćenje školskih sati i gradiva, uvela bih upravo to.

Što nakon završetka emisije? Kakvi su vam planovi, koji vas novi projekti očekuju?

Već postoje neke nove zanimljive najave, tu je i naravno moja tvrtka koju vodim, ali i niz ideja koje mi svakodnevno obuzimaju misli, pa ih pokušavam razvrstati. Nikad nisam na miru, uvijek nešto stvaram, jer, stajanje nije opcija. Stati, znači ne živjeti. A, dok smo tu, živjeti treba punim plućima.