'Lockdown, zabrane slobodnoga kretanja, putovanja... i mi smo se stoga morali prilagoditi. Kako je tada najvažnije bilo donijeti informacije iz prve ruke, prikazati gledateljima kako izgleda život u žarištima, a u njih nismo mogli otputovati, jednostavno smo tražili sadržaje iz tih područja. Tako smo prikazali dokumentarac iz Wuhana, potom iz Bergama, a zatim i iz Španjolske. Potresne su to bile scene koje su i one najglasnije kritičare i teoretičare zavjere kako je sve to izmišljotina, ušutkali. Doduše, samo nakratko' ispričala je za 24sata.

Pred nadolazeću, 14. sezonu, uzbuđeni su, kaže kao da im je prvi put, osjećaju se kao školarci pred početak školske godine, željni su terena, jedni drugih, priča i osjećaja da pomažu onima koji ih trebaju.

'Život u samostanu, jednoj sobi, nas petero poslaganih kao sardine na madracima na podu ili pak u Kutinskom podstanarskom jednosobnom stanu: nas petero plus pas, pekinezer Bingo, hrčak, papagaj Pero, ribice… Taj period pamtim kao jedan od ljepših u životu. Bili smo svi zajedno, na jednoj hrpi. Mama je znala uvijek govoriti: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Često se sjetim tih riječi', prijetila se Ivana trenutaka kad je kao djevojčica s obitelji napustila Sremsku Mitrovicu i početkom rata stigla u Hrvatsku.

Ovog ljeta odmarala je na Visu koji je postao njezina omiljena oaza. 'Prvi put kad sam kročila na otok, zaljubila sam se u energiju, vibru ljudi. Sjela sam na kavu i zamolila konobara da mi donese novine, još sva 'nabrijana' od posla, kopna, obveza, moranja... Donio mi novine stare nekoliko dana. Kada sam to shvatila, s čuđenjem sam mu rekla: 'Pa ovo su stare novine! Nikad neću zaboraviti taj 'bašmebriga' izraz lica i njegov: 'Ae'. To je taj trenutak kada sam shvatila da ću se tom otoku uvijek vraćati', otkrila je.

Na pitanje što je o sebi naučila u doba korone i karantene, odgovorila je: 'Naučila sam da treba 'olabaviti'. Prema sebi, životu. Popustiti. Opustiti. Otpustiti'.