Ne može im čovjek čak ni nešto ozbiljno zamjeriti. Treću izbornu noć u dva mjeseca ne bi zanimljivijom i uzbudljivijom za praćenje učinilo ni slijetanje vanzemaljaca u Pitomači, a kamoli virtualni studiji s high-tech grafikama te javljanja iz stožera u kojima se ori pjesma ili kenjkaju potuljene face. Glasači i gledatelji već su toliko predozirali takvim finalom nedjeljne TV-večeri da im se pomalo čini kao da gledaju nastavak neke priglupe i žalosne sapunice koja još k tome ne obećava sretan svršetak. Kako bi onda televizije uopće mogle proizvesti nešto što bi bilo zapaženije? Pomogli bi valjda jedino porno skandali ili da si je netko od kandidata pred kamerama odlučio u čast svoje stranke istetovirati izborni rezultat na čelo.

Nije čak ni bilo nekih posebnih gafova - ili su mi zbog prešaltavanja s kanala na kanal promakli, kao nakon prvoga kruga, kada je jedna novinarka HRT-a SDP-ovce stalno nazivala HDZ-ovcima, a ja taman u tom trenutku gledala što palamudi Bago na Novoj. Nije bilo Keruma da privuče pozornost bezobraštinom i prostaklukom, samo nas je Bandić oko 10 navečer uveselio svojim: 'Ja sam poseban, a tako normalan', ali u moru njegovih džingl-izjava ta se može samo nazvati najnovijom, nikako i najzačudnijom. Jedino što je upalo u oči bilo je to što su nas svi - od učenih analitičara u HRT-ovu studiju pa do funkcionera koji su se nacrtali pred mikrofonima u tim nesretnim stožerima - uvjeravali da su na izborima svi na neku foru ostvarili veliku pobjedu. Nitko, kao, nije imao razloga za nezadovoljstvo. Okej, priznali su nam da, štajaznam, Jambo, Ivanišević i Ostojić vjerojatno noć neće provesti pijući šampanjac iz rabljenih glasačkih kutija, ali ostali bi se trebali pokloniti festivalu demokracije kao božanstvu. Nisam baš skužila zašto, ali dobro.

I to bi uglavnom bilo to. Dodaj još malo skakutanja kandidatskih faca oko RTL-ovih i Novinih voditelja u virtualnim studijima, par minuta gromoglasnih drmeša iz HDSSB-ova stožera preko kojeg se reporteri moraju derati ne bi li rekli da je 'atmosfera živahna' i činjenicu da se Tatjana Munižaba opet penjala na nekakva postolja da bi u kadru visinom dostigla Milanku Opačić (još nisam shvatila je li to zbog boljeg kadra, besmislenog stida zbog niskoga rasta ili pak zbog nekakve vizualne dominacije) - to je apsolutno sve što ostaje u pamćenju od sinoćnje izborne noći. Srećom pa je na trećem programu HRT-a bio odličan dokumentarac o grupi The Doors...

P. S. Eh, da, još nešto. Znam da nas prezime novoga splitskog gradonačelnika sve asocira na legendarnog crtićkog profesora, ali jesu li novinari HTV-a doista čitavu večer morali govoriti o pobjedi Baldazara? Mislim, dajte se odlučite. Ili ćete ga zvati pravim imenom ili popularno-kulturnim nadimkom. Ovaj čudesan hibrid malo baca na hipnotičara sa seoskih sajmišta. A možda i govori o već poslovičnoj govornoj šepavosti televizijskih odličnika.