Milozvučan glas i dobra energija koju baš ništa ne može smesti - tako bi se mogla opisati Jelena Pajić Ćulibrk. Svaki put kad progovori na malim ekranima, u eteru radija ili pak u susretu uživo, možete biti sigurni da će unijeti nešto dobro - pozitivu, nježnost u razgovoru ili samo toplinu svojom energijom. Jednostavna i prirodna voditeljica stigla je kao osvježenje u jednu od najgledanijih HTV-ovih emisija.

Mnogi su vas s oduševljenjem dočekali u emisiji 'Kod nas doma'. Kakve su vam prve impresije?

Osjećam se kao kod nas doma. Prvi dojam je odličan – ekipa emisije je divna, zainteresirana za ono što rade. Gledatelji su super reagirali – hvala im na svim lijepim riječima i komplimentima.

Koliko se pripremate za emisiju i imate li neki ritual prije izlaska pred kamere?

Volim istražiti ljude koji mi dolaze, pročitati recentne intervjue, prolistati njihove društvene mreže. Ti su profili vrlo često odličan izvor informacija. Nemam neke rituale prije izlaska pred kamere, volim biti dobro pripremljena kako bih se ugodno osjećala i doći dosta ranije u studio – ne volim osjećaj kašnjenja.

Što vam je u tom angažmanu najveći izazov?

Uvijek me strah da ću ljude koje ne poznajem pogrešno osloviti, zato volim imati pripremu na papiru tako da – ako zagusti – mogu pročitati ime ili titulu. Imena dosta teško pamtim i inače, pa si pomažem kojekakvim tehnikama.

Čini mi se da vam ponude za angažmane nekako dolaze s lakoćom… Jeste li se ikad susreli s negativnim iskustvom na poslovnom planu?

Ne znam, valjda sam imala sreće. Zahvalna sam za prilike koje sam dobila i nadam se da sam opravdala povjerenje koje su mi ljudi dali. Negativnih iskustava je sigurno bilo, to je dio bilo kojeg posla, ali ne pada mi sada konkretan primjer na pamet.

Što vam se uopće najstresnije dogodilo u karijeri? Hoćete li nešto posebno pamtiti?

Bio je jedan period prije koju godinu kad sam bila na dosta teškoj antibiotskoj terapiji. Užasno loše su mi sjedali ti lijekovi i po cijeli dan mi je od njih bilo zlo. Toliko zlo da jedne vijesti nisam mogla prezentirati do kraja. Usred vijesti sam signalizirala ekipi u studiju da ne mogu dalje, oni su se snašli i polako završili emisiju, ali ja sam tjednima nakon toga imala toliki strah od tih vijesti da ih nisam mogla raditi stojeći, već samo sjedeći. Trebalo mi je dosta vremena da prijeđem preko toga. Grozan osjećaj nemoći, a od tako neke bezvezne stvari.

Vjerujemo da i nije baš jednostavno uvijek biti dobre volje u eteru i entuzijastično odraditi smjenu. Kako se nosite s onim manje lijepim danima?

Trudim se ne prenositi negativu u eteru – baš nitko ne treba osjetiti moje loše ili lošije dane i razdoblja. Srećom, vrlo često kad i dođem takve loše volje na posao, oraspoloži me ekipa s kojom radim, izjadamo se jedni drugima, nađemo nešto lijepo o čemu ćemo usput ćakulati i polako zaboravite na ono loše.

Jeste li ostvarili sve ono što ste zamislili i koliko vam je važan osjećaj osobnog zadovoljstva te strasti u svemu što radite?

Popis onoga što želim ostvariti je uvijek tu, nikad prazan. To je i dobro, rekla bih. Uvijek te gura dalje nešto što želiš napraviti. OK, nekad je to i opterećenje jer nikako doći do kraja popisa. A osjećaj osobnog zadovoljstva je presudan. Ako ga nema – piši kući propalo. Ništa nema smisla. Isto tako, strast – ako je nemaš barem za one stvari koje su ti važne, pa čemu onda sve?! Zato mi je divno razgovarati s ljudima kod kojih se ta strast baš osjeti. Zaraze te tom nekom divnom pokretačkom energijom.

Biste li nešto, gledajući unatrag, promijenili?

Ne bih, nema to smisla. Milijun je situacija u kojima sam mogla reagirati bolje, biti pametnija, pažljivija, strpljivija... Ali sve što mi se dogodilo – i dobro i loše – oblikovalo me u ovo tko sam danas. Većinom se sviđam sama sebi ovakva, tako da ne bih mijenjala prošlost.

Djelujete kao totalna pozitivka, osoba koja ima takta i odmjerena je u svim životnim situacijama. Razljutite li se ikad onako pošteno? Što je to što vas najviše može izbaciti iz takta?

Ahahahahaha, samo ću se slatko nasmijati. Daleko sam od te supertaktične i odmjerene osobe kako možda djelujem. Razljutim se na gluposti. Evo, danas sam podivljala zbog neke gluposti iz banke, zbog nečeg što smatram da su odavno trebali riješiti, ali nisu. Izbacuju me iz takta ljudi koji ne rade svoj posao, vozači koji se prave blesavi praveći sve nas ostale u prometu budalama ili, recimo, gospođa koja tobože ne vidi da i ja stojim u redu u mesnici pa krene naručivati. Znam biti grozno sitničava, ali ne volim osjećaj da me netko pravi budalom.

A što je ono što vam najviše hrani dušu? Što vas onako istinski čini sretnom?

Na prvu bih rekla – slobodan dan, Petar i ja doma, prvo kavica na miru uz knjigu, onda odlazak na ručak ili večeru u neki zgodan restoran, druženje s prijateljima, omiljena mjuza, neki dobar film ili serija, biljke… A na drugu – da sam zdrava, da su moji zdravi, a sve ostalo ćemo lako.

Koje vam je najluđe iskustvo što ste ga dosad doživjeli?

Nisam taj neki preludi tip. Realno, ja sam ziheraš. Najluđe mi je bilo otići u Tajland na tri tjedna solo, bez društva, uz grupu jedne putničke agencije. Ali, realno, nije to neka ludost. Posao me dokrajčio u tom trenutku i težila sam otputovati što dalje i što dulje. Tajland je bio opcija koja se nudila. Tko zna, možda me najluđa iskustva tek čekaju?!

Kako vi i suprug najradije provodite zajedničko vrijeme?

Najčešće gledajući neke drage filmove i serije. Trenutno smo na serijalu o Bondu s Danielom Craigom. Volimo se i družiti s prijateljima - klopa, cuga, društvene igre. Tu i tamo se zaletimo na neki koncert. Ove godine od koncerata imamo dosta u planu – jako se veselim Marizi i Stingu. Ma, ono, gušt mi je i sjediti doma, na miru, razgovarati s Petrom, slušati ga kako vježba klavir. Male, a velike stvari.

Rekli ste da se nikad u tri godine niste posvađali s njim. Što je po vama recept za dugotrajnost, postojanost veze/braka, osim ljubavi?

Nismo imali klasičnu svađu – onu u kojoj neko vrijeme ne razgovarate, predbacujete si štošta i slično. Naravno da se znamo razići u mišljenjima, da se pogrešno ne shvatimo, ali vjerojatno bi bilo nenormalno očekivati da o svemu mislimo na isti način. Ne znam jesam li ja baš ta za davanje recepta o dugotrajnosti – Petar i ja smo skupa tri i pol godine, u braku tek godinu i pol – možda je malo smiješno da pametujem nešto. Ali sretna sam što i jedno i drugo znamo reći 'oprosti' kad nam se čini da smo pogriješili, trudimo se biti jako pažljivi jedno prema drugom, razmišljati da prilikom određenih odluka obavezno uvažimo mišljenje onog drugog. Veseli me to što se znamo baš fino smijati jedno s drugim, uživamo u zajedničkom društvu, podržavamo se oko svih svojih ideja – blesavih ili realnih. Prošli smo štošta i on i ja privatno pa jako cijenimo ovo što imamo zajedno.