Druge nedjelje u listopadu na Prisavlju su napokon završili i zadnji tragovi školskih praznika, pa nas je u čast toga HTV počastio onom rundom 'Loze' koju obećava još tamo negdje od Tijelova ili kako se već zovu svi ti predljetni praznici za spajanje neradnih dana. Sva sreća da su to konačno učinili jer, iako silno cijenim lik i djelo pokojnog Miljenka Smoje, završetak devedeset i četvrte ljetne reprize 'Velog mista' već sam dočekala povicima: 'Oćete više objesit tu Violetu i Očalinka ili da ih JA dođem sredit?, a to nije lice koje rado pokazujem u javnosti.

Uglavnom, počela je ta famozna 'Loza', megaprojekt HTV-a i Drugog plana od kojeg bismo svi trebali grupno popadat na guzovlje jer tako nešto još svemir nije vidio, barem ne onaj dio svemira koji se proteže od Macelja do Prevlake. PRAVA dramska serija, ozbiljna priča za ozbiljna vremena, a ne sad tu neka bogataška zavrzlama od dvije tone epizoda, gdje do posljednje više ni scenaristi ne znaju tko je kome ćaća i čija nana crnu vunu prede. U 'Lozi' nema takve zajebancije, samo red, rad, disciplina & priča s početkom i krajem. Osim toga, snimljena je u takvoj produkciji (što je, usput budi rečeno, riječ za koju većina gledatelja nema pojma što točno znači, pa ću je u takvome neodređenom obliku i ja upotrebljavati do kraja teksta) da će se, kažu, zatrest gaće i samome HBO-u ili tako već nekom produkcijskom (sic!) božanstvu.

Ako je suditi po prvoj epizodi, većina gore rečenog, koliko god ironično bilo sročeno, uopće nije laž. Prva epizoda, naime, zbilja izgleda zapanjujuće dobro. Sveje nekako haj-definišn (premda zapravo nemam pojma je li doista snimano u HD-u), kadrovi te napadaju ko da su ih nezakonito začeli James Cameron i Sergio Leone, scene su montirane dinamično, a opet ne tako da imaš dojam kako će kamerman svakoga trenutka nekome gubicu razbit'… Sve u svemu, raskoš na entu! Usput mi se, čisto onako osobno, dopalo to što sam konačno doživjela emitiranje hrvatske serije koja se ne može pratiti kao radiodrama dok surfaš internetom, a telka ti frlji u pozadini. Konkretno, želim reći da se 'Loza' zasad čini kao serija u kojoj se mnoge stvari doista prikazuju, a ne samo kazuju ili, još jednostavnije rečeno, glumci previše ne melju, nego se televizija, čudna mi čuda, koristi i kao vizualni medij za pričanje priče. Po tome se 'Loza' uvelike razlikuje od većine domaćih serija, kojima je upravo to beskonačno brbljanje najveći hendikep, em zato što nitko od domaćih scenarista nije Woody Allen, pa da bi takvu rječitost znao dobro isfurati, em zato što je za hrvatsko glumište uglavnom bolje da što manje priča pred kamerama.

Glumci su, kada ih već spominjem, isto prilično uvjerljivi, pogotovo Špiro Guberina kao simpatičan i senilan djed za kojega će štokoji mlađahan gledatelj vjerojatno pomisliti da je i inače takav (a nije), a i Žarko Radić me iznenadio time što je nakon tridesetak godina napokon prestao glumiti Jastreba. Uglavnom, da ne duljim dalje s hvalospjevima – prva je epizoda 'Loze' ispala prilično zanimljivo i obećavajuće. Gledat ću drugu.

No, usprkos svemu napisanom, prsti na tipkovnici ipak me svrbe da opalim i pokoju kritičnu jer svoj vrhunskoj produkciji (eto je opet!) unatoč, neki su mi momenti 'Loze' ipak malo klimuckavi.

Za početak, u pilotu postavljena priča o dvije obitelji – jednoj bogatoj, drugoj ambicioznoj – pomalo je sapuničarska ili barem, čak i ako pretpostavimo da će se

razgranati i na druge priče mimo obiteljskih spletki, djeluje kao nacrt za sapunicu koji je negdje na pola puta prerađen u nešto ozbiljnije. Drugo, pomalo se sapuničarski doima i diznilendski prikaz Dalmacije, koji kao da pluži po svim obaveznim elementima neke lokalne varijante popisa svih mediteranskih klišeja: vino, uvala, klapa, boće i očenaš s jedne strane, te zlo, bezdušno turističko poduzetništvo s druge. Treće i ne toliko vezano uz sapuničarske asocijacije – iako sam osobno ljubiteljica sporijih razvoja priče i serija u kojima gledatelj nema dojam da se glavnim likovima u petnaest minuta događa trinaest reinkarnacija najpustolovnijih života u povijesti – pilotska epizoda 'Loze' ipak se malo previše oslanja na formu: evo, ovo je NN, on je takav-i-takav, a sada pogledajmo kadar broda kako uplovljava u luku i poslušajmo malo cvrčke jer bi se, da nema toga prizora, gledatelj valjda zbunio i pomislio da je glavni lik doputovao space-shuttleom u Ulan Bator, a proširena mu se obitelj ondje slučajno našla na zajedničkoj fešti.

Mana je, međutim, u prvoj epizodi bilo mnogo manje nego vrlina, pa od 'Loze' u budućnosti očekujem barem solidnu TV zanimaciju za duge nedjeljne večeri tijekom predstojeće zime. A blago sapuničarski klišeji, vidže-mora! kadrovi i diznilendski prikaz Dalmacije nisu nešto što im gledatelj ne bi mogao oprostiti. Pogotovo ako je riječ o seriji koja takvo što najavljuje već i samim svojim nazivom.