Nije mi običaj osvrtati se na radijske emisije pa ni ovom prilikom neću reći ništa konkretnije o onoj koju sam prošli tjedan čula tek usput, spremajući se za posao, no na jednome od programa Hrvatskoga radija tom sam prilikom načula razgovor o zatvaranju grčke javne radiotelevizije te u tom razgovoru zaključak da se to HRT-u ne može dogoditi zato što oni svoj posao obavljaju kako treba. Nisam čula mnogo više pa se ne bih kladila jesu li u temu ulazili išta dublje, ali i samo zbog tog isječka morala sam se nasmijati. Iako se većinom slažem s tvrdnjom da se HRT-u - barem zasad - neće dogoditi isto što i ERT-u, ne mislim da su 'sigurni' zbog toga što su mnogo bolji od Grka. Samo im okolnosti zasad idu na ruku. Politička situacija, pritisak na Vladu, način razmišljanja postojeće vladajuće garniture, a i međunarodno financijsko okruženje (zasad) u Hrvatskoj nisu toliko histerični kao u Grčkoj pa zbog toga nitko ovdje ne pomišlja na ukidanje javnoga radiotelevizijskog servisa. No u svemu drugome? Potpuno su drugačiji od Grka? Ne bih baš rekla.

Zaigrajmo se na trenutak i povucimo samo nekoliko paralela između ERT-a i HRT-a.

268793,267286,268427,268058

Jedan od glavnih prigovora i razloga za nezadovoljstvo grčkim radiotelevizijskim servisom bio je onaj da u toj kući postoje prečvrste veze između novinarstva i politike. Izvješćivanje je, kažu, bilo krajnje neobjektivno, odnos prema političarima krajnje servilan, novinari i urednici nerijetko su se zapošljavali po političkom ključu, svaka vladajuća garnitura na važna je mjesta postavljala 'svoje' ljude, a svaka sljedeća ih smjenjivala i uglavnom, grčki javni RT-servis bio je čisti simbol političke korupcije, netransparentnog zapošljavanja te ideološke propagande na mjestu novinarstva. 'Naš' HRT je potpuno drugačiji? Stvarno?

Drugo, dijelom zbog gore spomenute netransparentne politike zapošljavanja, a dijelom zbog jednostavno lošega poslovanja, ERT je bio jedna od najnapuhanijih ustanova grčkoga javnoga sektora, s oko 2.700 zaposlenih. Hrvatska radiotelevizija, prema podacima koje je moguće pronaći u medijima, ima više od 3.000 zaposlenih, i to u zemlji koja nema ni upola stanovnika kao Grčka. Usporedbe radi, britanski BBC ima 23 tisuće zaposlenih, s tim da je riječ o javnome servisu države koja broji šezdesetak milijuna stanovnika te o radiotelevizijskoj kući čiji se servisi, osim nacionalno, emitiraju i globalno. Kako god okrenuli, Grci ih višestruko šiju po proporcijama, a HRT čak i u odnosu na Grke prednjači u napuhanosti.

Treće, jedan od glavnih razloga nezadovoljstva grčkoga gledateljstva i slušateljstva nacionalnim javnim servisom bila je njegova užasna rastrošnost. Financirana pozamašnom pristojbom koja se u Grčkoj izdvaja iz računa za električnu energiju, grčka je javna televizija naveliko kritizirana zbog upuštanja u preskupe projekte bez ikakvog stvarnog značaja za javni interes, kao što je sudjelovanje u natjecanjima za pjesmu Eurovizije i produciranje bezveznih, kičastih 'zabavnih' sadržaja. Zvuči poznato? Ma, nemoguće!

Ako se u obzir uzmu samo ta tri momenta, već imamo dovoljno materijala da se nasmijemo HRT-ovcima zbog toga što se smatraju toliko drugačijima od grčkoga prezrenog mastodonta, a smiješno je i ono što slijedi.

'Ali mi smo promotori kulture, umjetnosti, nacionalnih dobara i društvenih interesa!' zavapit će naši, kao i grčki javni televizionari. Da, recimo da je to istina. Barem teorijski, a u nekom manjem dijelu - i u praksi. I na hrvatskoj, kao i na grčkoj javnoj televiziji postoje vrijedni sadržaji. Ne znam kako su bili tretirani na grčkoj televiziji, ali kod nas svi znaju kako se postupa s emisijama takvoga predznaka. Na radiju još nekako, ali na televiziji ih se obično trpa u najmanje vidljive termine ili ih se bez ikakvog plana i reda gura u treći i četvrti televizijski program, vrlo slabo najavljivan i gotovo nikako prezentiran gledateljstvu, tako da većina takvih sadržaja u programu prolazi nezamijećeno. Kultura, umjetnost, nacionalna dobra i društveni interes u takvoj klimi, dakle, djeluju tek kao izgovor, a ne kao razlog postojanja.

'Ali pogledajte tek kako izgleda program na komercijalnim televizijama!' dobacit će nam javni televizionari, možda i pokoji gledatelj. Da, u usporedbi s HRT-om, program komercijalnih televizija izgleda još gore, odnosno, mnogo gluplje, kičastije, bezumnije i praznije. No jednako kao što je HRT-ovcima, nakon pojave komercijalnih televizija, trebalo puno previše godina da shvate kako im komercijalne televizije nisu i ne smiju biti konkurencija, tako im i sada vrlo rijetko dolazi do pameti da se s komercijalnim televizijama ne mogu i ne smiju uspoređivati. Komercijalne televizije funkcioniraju po posve drugim načelima, njihov je razlog postojanja potpuno drugačiji i ne bi uopće smjele stajati u istoj rečenici s javnim televizijskim servisom. Javna televizija, naravno, postoji u stvarnome svijetu i ne može potpuno ignorirati tržište na kojemu se nalazi, ali ona je - i to ne zanemarivim dijelom - zahvaljujući načinu financiranja barem dijelom izuzeta iz brutalne tržišne igre preživljavanja pa bi se tako trebala i ponašati. Što znači da bi se ODMAH trebala prestati na bilo koji način baviti komercijalnim televizijama, bilo da je riječ o usporedbi ili o tome da u svoj program komercijalne sadržaje stavlja u udarni termin, a one zbog kojih postoji škartira na sekundarne kanale i u teško vidljive termine.

Na kraju, tu je i onaj predivan, idealistički koncept javnoga radiotelevizijskog servisa kao lučonoše demokracije. Na njega se, na kraju krajeva, pozvala i ukinuta ERT te uglavnom zahvaljujući njemu i izborila ponovno emitiranje. I da, mnogi će se, uključujući i mene, složiti da je u demokratskim društvima potreban javni radiotelevizijski servis, koji građanima pruža informacije na koje imaju pravo i sadržaje koji postoje unatoč tome što možda nisu 'tržišno isplativi'. No osim što postoje neki koji se s takvim konceptom uopće ne slažu i ne smatraju da je javna televizija doista potrebna, pitanje je imamo li mi u Hrvatskoj (i jesu li imali u Grčkoj) uopće takav servis, tj. imamo li ga u onome obliku kakav se gore opisuje i kakav bi nam svima dobro došao. Osobno mi se čini da nemamo.

ERT nije pala samo zbog toga što je konzervativni premijer donio preradikalnu odluku, i taj konzervativni premijer nije SLUČAJNO odabrao baš javnu televiziju da bi na njoj provježbao strogoću svojih najavljenih reforma. Pala je zbog toga što je prestala biti javni servis na kakav građani imaju pravo i koji je jedna od odlika demokracije, nego je godinama bila javna sramota. Usto se i toliko ispreplela s politikom, korupcijom i lošim poslovanjem da više nije bila simbol demokracije, nego simbol upravo tih nečasnih rabota i pojava. Takav je simbol, simbol pristrane propagande i korupcije - onda vrlo lako napasti. I mnogo ga je lakše ukinuti nego nešto što bi se s pravom nazivalo javnim servisom za informiranje građana. Nevjerojatno je zato da se HRT-ovci u gotovo identičnoj situaciji osjećaju toliko drugačije i sigurno.

Dopustite mi samo još jednu ilustrativnu napomenu. Jedan od direktora BBC-ja u svojem je izlaganju o problemima s kojima se suočava javna televizija prije nekoliko godina ustvrdio jednu zanimljivu stvar. Rekao je da i BBC, kao i sve javne televizije na svijetu, često nailazi na političke pritiske i pokušaje da je se pretvori u nešto što nije niti bi smio biti. Jedan od ključnih razloga zbog kojih se ta britanska institucija (i još uvijek ponos) ipak uspijeva oduprijeti tome jest to da ljudi koji na njemu rade uglavnom BBC doživljavaju kao SVOJ PROJEKT, kao nešto što je vrijedno očuvati. S obzirom na sve priče o međusobnim podmetanjima, zabijanjima noževa u leđa, 'klanovima', 'smještanjima' i sukobima koje s Prisavlja u zadnjih desetak godina do javnosti dopiru češće nego kvalitetan program - bojim se da i u tome kaskaju. I bojim se da bi, u situaciji kakva se dogodila Grcima, na Prisavlju bilo premalo onih koji bi 'svoju' televiziju htjeli zajednički braniti.