Kao i mnogo puta do sada, Jergović je malo prodrmao domaću javnost, a tema je ovog puta bila odnos hrvatske javnosti prema Radi Šerbedžiji. Slikovito je to Miljenko Jergović prezentirao, no kako ta ista javnost diše na njegov slikovit osvrt, osluhnula je slikarica Ella Svalina na svom profilu na Facebooku objavivši dio Jergovićevog članka koji prenosimo. Tekst je na društvenim mrežama potaknuo zanimljivu debatu.

'Rade Šerbedžija je poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima. Težak je to, mučan i frustrirajući posao, ali u svim većim gradovima, pa tako i u Zagrebu, postoje majstori za selidbe koji će i koncertni klavir protjerati kroz ušice igle. Znaju ti ljudi kako klavir ulazi 'na kant', zaokreću ga vješto kao rubikovu kocku, i eto ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardici.

Tek tada, međutim, nastaju problemi. Što će preveliki koncertni klavir u dvadeset i pet kvadrata vašega malog stana s još manjim vratima? Što će Rade Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je zamišlja i doživljava većina njezinih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzmu prevelik prostor. A malima je ovo tu sve što u životu imaju. Bregana im je viša od Kilimandžara. Izvan ove kulture oni više nisu glumci, pisci ni glazbenici. To je, budite uvjereni, prvi i osnovni razlog za sve naše probleme sa Šerbedžijom i sve Šerbedžijine probleme s nama. Sjetite se, znam da ne možete, jednoga jedinog hrvatskog umjetnika, pisca, redatelja, glazbenika – a takvih ionako nema mnogo – koji je poznat i cijenjen barem u inozemstvu, ili barem u regiji, a da u Hrvatskoj nije bio prezren, progonjen i tretiran kao izdajnik i loš Hrvat. Mala kultura traži male Šerbedžije i male Pogoreliće. Veliki je frustriraju. Dobro to znaju i oni veliki, pa tako i Šerbedžija koji dvadeset i pet godina pokušava živjeti onaj lijepi i ganutljivi Arsenov stih: 'Smanjujem se da ti možeš rasti.''

Komentara ispod teksta nije nedostajalo, no više od Rade na tapetu se našao Jergović, za kojeg neki smatraju da nakon 'Sarajevskog Marlbora' nije napisao dobru knjigu. Niti da u njegovim knjigama ima dobrog humora i drame.

'Rijetko kada su me osjećaji varali pa mislim da i sada nisam u krivu; pišući o Šerbedžiji i klaviru Jergović zapravo piše o sebi i tome kako ga Zagreb, odnosno Zagrepčani nikada nisu cijenili (čitaj: prihvatili) onako kako bi on to htio i kako misli da zaslužuje. Na stranu njegov rad, svaki je rad težak i treba ga posebno cijeniti, a postoje i ljudi koji se time i profesionalno bave. Pisati o gradu koji ga je prigrlio kad mu je to najviše trebalo, a koji ga je i nagrađivao (Nagrada Grada Zagreba), onako kako je on pisao (i kako još piše) - to Zagreb pamti', jedan je od komentara.

'Šerbedžija je nekakav čudan čovjek. Mazohist. S radošću bi ga primili bilo gdje u svijetu, ali on hoće biti baš ovdje. A glede njegovih glumačkih postignuća; možda nekima smeta činjenica što je baš on najpopularniji i u svijetu najpoznatiji glumac u povijesti ove male zemlje. Možda nekoga smeta što se zove Rade, a ne recimo Stjepan ili Ante. Ja sam Hrvatica, ali mene to ne smeta. Smetalo bi me kad bi taj Rade govorio kako mrzi Hrvatsku. Onda bi me to smetalo. Ali ni tada ne bih mogla poreći njegov neosporni glumački talent', kaže drugi.

'Rade je genij kakvoga bi poželjela svaka uistinu kulturna sredina... a Jergović - tja, Jergović... kako se zovu one ribe koje se prilijepe uz morskoga psa i žive od mrvica što mu otpadnu iz ralja?', misli jedan od komentatora dodavši:

'Mene se, nakon 'Sarajevskog Marlbora', nije dojmilo baš ništa što je nadrljao... gomila rečenica, sve zgodno zvuči, ali NEMA (stvarne, antičke) DRAME. Je li Jergović ikada, u ijednomu svom djelu, prosuo mrvu duhovitosti, dobroga humora... ili je sav u grču, zasićen negativnim vibracijama kao diletant koji juriša na nebo - a ono, izmiče li mu, izmiče... '

'Evo, ja ću slikarski; ako je Šerbedžija koncertni klavir, Jergović je violončelo koji uporno trpaju u vlažan, mračan, skučen balkanski podrum i onda gunđaju (viču) - ne čujem dobrooo', zaključila je Ella Svalina.